Homilija na svećeničkom ređenju 2017. Ispis E-mail
Subota, 24 Lipanj 2017 14:30
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svećeničkom ređenju Danka Bizjaka i Vedrana Pejaka Pašića

Sisačka katedrala,  24. lipnja 2017.


/Čit. blagd. sv. Ivana Krst.: Iz 49,1-6; Dj 13,22-26; Lk 1,57-66.80/

Dragi ređenici Danko i Vedrane, dragi roditelji, braćo, djedovi i bake, rodbino i prijatelji naših ređenika, dragi duhovniče Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu, dragi naši kanonici, arhiđakoni, dekani, župnici i župni vikari, draga braćo svećenici, dragi đakoni, drage časne sestre, dragi bogoslovi i sjemeništarci, draga braćo i sestre vjernici!

Danas cijela Crkva Katolička slavi svetkovinu Rođenja sv. Ivana Krstitelja, a mi ovdje u sisačkoj katedrali imamo misno slavlje pod kojim ćete vi, dragi ređenici Danko i Vedran, primiti sveti red prezbiterata. Po ovom svetom sakramentu, koji vam daje ne tek jednokratnu milost nego vam se utiskuje u dušu biljeg, tj. trajni karakter pripadnosti Kristu u novoj službi koja vam on sam po Crkvi daje.

Drago mi je što mogu predvoditi ovo slavlje koje smatram najvažnijim događajem u svakoj pastoralnoj godini – svećeničko ređenje - jer o tom Kristovom daru ovisi naša Crkva i njezina budućnost. Bez svećenika naime Crkva ne bi mogla živjeti niti izvršavati Kristovo poslanje koje joj je on, kao njezin utemeljitelj i glava, dao na dan svoga uzašašća kada je apostolima rekao: „Pođite po svem svijetu i propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16,15), s sv. Matej dodaje Isusove riječi koje konkretiziraju što to znači propovijedati evanđelje: „učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Diha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio“ (Mt 28,19-20)

Dakle, od početka života Crkve apostoli i njihovi nasljednici i suradnici izvršavaju tu Kristovu zapovijed, preuzimajući na sebe odgovornost za to poslanje koje su primili. I vi se, dragi ređenici, danas uključujete u to poslanje ulaskom u ministerijalno svećeništvo koje se sastoji u participaciji na Kristovoj službi proroka, svećenika i kralja. Tako vi nećete od sada nastupati u svoje ime, nego u ime Krista, našega Gospodina. Kada ćete propovijedati i tumačiti Evanđelje, kada ćete slaviti svetu Euharistiju i podjeljivati druge sakramente, činit ćete to „in persona Christi capitis – u ime Krista Glave“.

Današnje pak slavlje rođenja sv. Ivana Krstitelja osobitu pozornost stavlja na proročki vid službe svetoga reda.

Kad je bio rođen Ivan, sin Elizabete i Zaharije, pitali su se susjedi i rodbina: „Što će biti od toga djeteta?“ (Lk 1,66) Naime, već su se u tom času njegova rođenja pokazali neki čudesni događaji. Prije svega začudilo ih je ime koje su mu dali roditelji, Ivan, a koje nije imao nitko od njihove rodbine, te činjenica da je tom prigodom progovorio otac Zaharija, koji je od susreta s anđelom koji mu je najavio Ivanovo rođenje, bio njem, začudili su ljude. Kad bismo se pitali kako su vas, vaši roditelji, dragi Danko i Vedrane, prihvatili i pitali se: što će biti od tog djeteta, danas bismo dobili odgovor: oni će biti Kristovi svećenici. Ivanovo ime označuje: „Jahve je milostiv“. Premda ste vi, dragi ređenici, dobili drukčija imena, i u vama se Gospodin Bog pokazuje milostiv jer vam je dao milost vjere, zatim svete sakramente, a danas vam daje osobitu milost: sveti red prezbitera da budete pastiri njegove Crkve.

Svećenik – prezbiter služba je u Crkvi koju obilježuju upravo čudesa kakva su se zbivala u životu današnjeg svetog Ivana Krstitelja: on je bio poslan naviještati dolazak Krista – Mesije, on je hrabro svjedočio o moralnim vrijednostima i potrebi obraćenja svih koji su mu dolazili u judejsku pustinju, koje je on krstio u rijeci Jordanu, a hrabro se suprotstavio i samom kralju koji ga je zbog toga dao zatvoriti i na kraju pogubiti. Ivanovo djelovanje mogli bismo svesti pod naziv koji je on sam primijenio na sebe: „glas koji viče u pustinji“, a to je bio glas koji je upozoravao da je potrebno pripraviti staze Gospodinu koji dolazi.

Meni osobito imponira kod svetog Ivana to što je on znao svoje granice. On se nije izdavao za onoga tko nije, premda su mu mnogi dolazili i pitali ga, je li on Krist, je li on Mesija, je li on prorok. On je odbacio to identificiranje s Kristom te je pokazao na Isusa iz Nazareta nazivajući ga: „Evo, Jaganjca Božjega! Evo onoga koji oduzima grijehe svijeta!“ Time je jasno rekao, nije zanijekao, tko je on: znao je da nije Krist i nije si to poslanje prisvajao. On je rekao da on Kristu nije dostojan odvezati ni obuće na nogama, dakle biti mu slugom i robom, te da Krist mora rasti, a on se mora umanjivati. Sveti Luka u Djelima apostolskim kaže za njega, kako smo čuli: „Kad je Ivan dovršavao svoju trku, govorio je: 'Nisam onaj za koga me vi držite. Nego za mnom evo dolazi Onaj komu ja nisam dostojan odriješiti obuće na nogama.'“ (Dj 13,25)

To je prava poniznost: znati tko si, ne praviti se onim tko nisi, poznavati i priznavati svoje granice. U tome i vama, dragi ređenici, sveti Ivan Krstitelj treba biti uzor.

On je, dakle, naviještao Krista, a ne sebe. To je veoma važno imati na pameti uvijek u našoj svećeničkoj službi.

Drugo, Ivan je u pravom smislu - prorok, i to u stilu najvećih starozavjetnih proroka, ali i prvi novozavjetni prorok. Naime, znamo da su i u kršćanskim zajednicama, ne samo u prvo doba Crkve, postojali proroci, o kojima govori posebno sveti Pavao. Proroci nisu ljudi koji samo navješćuju budućnost, nego su to Božji ljudi koji prenose narodu Božje riječi i poruku koja se tiče i prošlosti i sadašnjosti. Njihova riječ međutim pogađa uvijek u srce. Zašto? Jer ljudi osjećaju da im po njima progovara sam Bog. Sveti Izaija prorok kaže: „Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje on me imenovao. Od usta mojih britak je mač načinio, sakrio me u sjeni ruke svoje, od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu.“ (Iz 49,2)

Osobita značajka proroka jest njihova hrabrost. Oni su Božji ljudi koji žive samo za Boga, koji ne kalkuliraju što će biti s njima, ne žele se svidjeti ljudima nego Bogu, ne čuvaju svoja leđa niti brinu samo za sebe, oni misle Božjim mislima i brinu se za narod i njegovo vječno dobro.

Takvi su nam proroci i danas potrebni, dragi ređenici, dragi svećenici, draga braćo i sestre. Molimo stoga danas i za našu braću, uskoro mladomisnike Danka i Vedrana, da im Bog udijeli milost da u svojem svećeništvu proročki djeluju, hrabro zastupajući Božju volju i braneći narod i njegova vječna dobra.

Njemački teolog George Augustin izdao je 2010.knjigu „Pozvani na radost. Ohrabrenje za svećeništvo“, koja je izišla u hrvatskom prijevodu u KS-u prošle 2016. godine. Zanimljiv je sam naslov koji sugerira da je svećenik prije svega u sebi radostan, ali i pozvana da taj plod Duha Svetoga navješćuje drugima. Kako kaže kardinal W. Kasper u predgovoru ukazuje na to da je potrebno novo oduševljenje za Boga, da radosni svećenici mogu zračiti tu dublju dimenziju života i nju unositi u Crkvu i društvo, da svećenici danas trebaju nebo držati otvorenim. Dakako, izvor snage svećeničkog života i djelovanja je prijateljstvo s Isusom, samo to.

Stoga i ja vama, dragi ređenici, želim da budete radosni svećenici. Da biste to bili, nije potrebno vezati se nikakvim očekivanjima, što biste željeli raditi, kojoj župi služiti, gdje biste željeli i kako djelovati. To sve je nebitno u usporedbi s darom svećeništva. Jednom je prof. Ivan Golub napisao mladomisnicima kako su sve titule koje čovjek može steći svojim radom i strukom, pa mu se pripisuju prije i poslije imena, uvijek manje važne od sakramenta koji prima svećenik: biti svećenik najveća je vrijednost svećenika. Dakako, treba razvijati svoje darove, raditi s talentima koje je primio, ali veće od toga da je svećenik ne može biti. Veoma zanimljivo razmišljanje, i moram priznati često se i sam zaustavim na tim porukama.

Vi ćete, dragi mladomisnici, po ovom sakramentu biti uvedeni u red prezbitera Sisačke Crkve. Neka vam to u životu bude dovoljno da budete radosni. Vršit ćete službu koju ću vam povjeriti u ime Crkve. Kad je mladi svećenik Alojzije Stepinac, nakon završenog studija i mlade mise u Rimu, došao u Zagreb, nadbiskup zagrebački Antun Bauer imenovao ga je nadbiskupovim ceremonijarom. U svome pismu, koje je potom napisao svojim kolegama s kojima je studirao, rekao je: „Vi se sigurno pitate što mi je povjereno i koju službu ću vršiti. Nadbiskup me imenovao svojim obredničarem, ceremonijarom. Koliko ću godina vršiti tu službu, to je nevažno. Ja se ravnam po onoj riječi sv. Franje Saleškoga: nil petere nil recusare – ništa ne tražiti, ništa ne odbiti. Je li srce zadovoljno, to je posve nebitno. Važno je da služim kao svećenik Kristov, tamo gdje me Crkva šalje.“ Ja bih ovome dodao: u svakoj župi, u svakom selu i gradu, u svakoj zajednici su naši vjernici koji imaju pravo na svećenika, na sakramente i mi smo im poslani, nas šalje Crkva i to je naše poslanje. Bilo ono ovdje, bilo ondje, to je svejedno. Nigdje neću biti sam, nigdje napušten. Sa mnom je moj biskup, sa mnom su moji kolege svećenici, sa mnom su moji vjernici, a iznad svega sa mnom je uvijek moj Gospodin kojemu služim.

Budite radosni! I budite svjesni da ste ono što jeste, ni više ni manje, upoznajte sebe i ne budite ono što niste. Poput sv. Ivana Krstitelja kojega danas slavimo, budite proroci koji naviještaju Krista Gospodina a koji se sami trebaju umanjivati, a rasti treba samo Gospodin!

Neka vas prati zagovor svetog biskupa i mučenika Kvirina, našeg zaštitnika, neka vam bude uvijek blizu kao pomoćnik i uzor bl. Alojzije Stepinac te nad vama svojim zaštitom uvijek bdije Presv. Bogorodica BD Marija. Amen.

 

Twitter