Homilija na početku devetnice pred Kvirinovo 2017. Ispis E-mail
Četvrtak, 25 Svibanj 2017 20:40
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na početku devetnice pred Kvirinovo

Bazilika Sv. Kvirina, 25. svibnja 2017., Uzašašće Gospodinovo


Draga braćo i sestre,

Danas Crkva slavi svetkovinu Gospodinova uzašašća na nebo. Ovim slavljem spominjemo se slavnog Kristovog odlaska Ocu, 40.dan poslije uskrsnuća od mrtvih. Mi ujedno započinjem devetnicu, prvi dan priprave za blagdan svetog Kvirina, biskupa i mučenika, zaštitnika naše Biskupije, ove bazilike, ove župe i grada Siska.

O otajstvu Kristova uzašašća govore nam sveta čitanja.

Sveti Luka, pisac Djela apostolskih, izvješćuje odmah na početku ove knjige o tom događaju. Veoma je zanimljiv taj opis. Isus uskrsnuli blaguje ponovno sa svojim učenicima. I zapovijeda ima da ne napuštaju Jeruzalema dok ne prime Duha Svetoga. Apostole čini se to ne zanima jer oni po tko zna koji puta pitaju Gospodina hoće li sada uspostaviti izraelsko kraljevstvo. Oni očito još ne razumiju njegovu misiju niti što im on obećava jer ne mogu se odijeliti od zemaljskih planova. Stoga im čak Isus ponovno govori da je bitno da sada prime Duha Svetoga, a o tome kada će on uspostaviti kraljevstvo nije njihova briga. Duh će ih učiniti svjedocima koji će za njega svjedočiti – od Jeruzalema, pa sve do kraja zemlje. Zato im se valja pripremiti, i zato će im Otac dati svoga Duha.

Kad se on uzdiže ispred njihovih očiju, oni su svoje poglede uzdigli u vis tako da im anđeli Gospodnji govore, rekli bismo s prijekorom: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.“ (Dj 1,11) Dakle, zadaća kršćana nije samo gledati u nebo, nego gledati i na zemlju, prihvatiti se posla da se i zemlja preobrazi i ovaj naš zemaljski život upriliči Božjoj volji. To nije kraljevstvo ostvareno po našim željama, nego ono ima biti ostvareno po nadahnuću i želji Duha Svetoga. Život, dakle, na zemlji koji imaju oblikovati kršćani i kojem trebaju dati svoj doprinos nije prvenstveno njihov vlastiti san koji postaje java, nego oživotvoren Božji san koji i mi s njime trebamo sanjati i graditi.

Ponekad se javlja i ta dilema među nama, vjernicima: je li naš „posao“ gledati samo u nebo, izdvojiti se od ovoga svijeta i biti u Božjem svijetu koji je potpuno drukčiji i ljepši od zemaljske stvarnosti, toliko da tu zemaljsku stvarnost zaboravimo i prestanemo se o njoj i brinuti. U povijesti kršćanstva postojale su takve tendencije, zvale su se: spiritualizam /duhovnjaštvo, pietizam /pobožnjaštvo, izolacionizam, izgradnja Crkve kao „malog stada“… Ne možemo reći da to nije važno, da nije potrebno stavljati naglasak na duhovno i duhovno se izgrađivati. To je doista često u suprotnosti s materijalnim i tjelesnim stvarnostima. Tako se u povijesti kršćanske duhovnosti pojavi i tzv. bijeg od svijeta /fuga mundi. Je li to ipak pravi put, što je Isus želio od svojih učenika?

Čuli smo Isus je želio da njegovi apostoli pođu u svijet, da dapače dođu „sve do kraja zemlje“ i da svjedoče za njega. Dakle, nije ih poslao u pustinju, u izolaciju, neka uživaju sami u svojoj duhovnosti, nego neka o njemu i za njega svjedoče pred svijetom, pred svim ljudima. No, nije im rekao da odmah krenu, jer je znao da to ne mogu sami svojom snagom. Rekao im je stoga da ostanu u Jeruzalemu dok se ne obuku u silu odozgo, dok ne prime obećanje Očevo, Duha Svetoga. Tek kada prime Duha Svetoga, kad ih on ispuni i preobrazi, bit će sposobni o njemu svjedočiti. Svjedočanstvo o Isusu mora uvijek biti prožeto Duhom Svetim, nadahnuto Duhom Svetim, mora biti duhovno. A to može biti ako je onaj koji svjedoči duhovan, prožet Duhom Božjim. No, Duh ga ne tjera u pustinju, u izoliranu duhovnost koja je daleka od svijeta, u neki imaginarni – danas bismo rekli: u virtualni – svijet, nego u konkretni svijet koji Isus želi preobraziti, obogatiti i spasiti, i to po nama. Mi smo odgovorni da nosimo njega i njegovu radosnu vijest svakom čovjeku.

U evanđelju lijepo sv. Matej to prikazuje. Kad se Isus opraštao sa svojim učenicima, da ih više ne susreće u svome proslavljenom tijelu tako da ga oni vide, dakle na svoje uzašašće Ocu, rekao im je: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.« (Mt 28,19-20)

Zapovijed o poslanju Isus daje učenicima pozivajući se na svoju vlast koju je primio od Oca, i to ne samo za nebo nego i za zemlju. Opet taj binom: i jedno i drugo, i nebo i zemlja, i duša i tijelo, i vidljivo i nevidljivo. Nad svime što jest Isus ima vlast i zato svoje učenike može poslati, dati im zadaću da pođu izvršiti njegovu volju. A ta je: učiniti njegovim učenicima sve narode! Tu je izvor misijske naravi Crkve: Crkva se osjeća poslana svim ljudima, svih naroda, svih kontinenata, svih vremena, svih rasa… Gospodin naš želi da mi koji vjerujemo u njega o njemu svjedočimo svim ljudima. Apostoli dakle trebaju poći i po čitavom svijetu pronijeti njegovu radosnu vijest, a to je: da je on sam Isus – naš Spasitelj i Gospodin. Isus im daje i krsni nalog: krstiti ljude u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. I učiti ih čuvati sve što je on zapovijedio. Za nagradu on im obećava svoju blizinu: „ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“

Zanimljivo je to da je Isus otišao k Ocu, ali da on isti čas svojim učenicima govori i da do kraja svijeta ostaje s njima. Zanimljivo je to kako Gospodin Isus od svojih učenika traži da o njemu svima govore i sve narode učine njegovim učenicima, ali to ipak oni neće moći izvršiti bez njegova osobitog dara, bez Duha Svetoga koji će ih poučavati u svemu što im je on govorio i uvoditi ih u spoznaju istine o tome što on želi da oni čine. Na žalost kršćani nisu uvijek to imali na pameti i nisu bili ponizni navjestitelji Krista Gospodina.

Kad bi recimo željeli silom proširiti kršćansku vjeru, nisu uspijevali mnogo. Puno je više kršćanstvo raslo i brojem i kvalitetom kada su kršćani bili progonjeni, ubijani i kad nisu imali slobode političke, svjetovne, ali su u Duhu bili slobodni i sposobni za Isusa i umirati. Tako je mučenička krv bila i ostala, kako reče Tertulijan, sjeme kršćanstva. I naš sveti zaštitnik, biskup sisački Kvirin, koji je prolio svoju krv kao svjedočanstvo za Krista postao je i ostao sjeme iz kojeg niče naša vjera u Krista, koji nas hrabri da se ne bojimo ni mi trpjeti za našu vjeru, koji je više učinio za Krista i za Crkvu svojom hrabrom smrću negoli bilo čime drugim.

Zanimljivo je da i danas vjera u Krista biva progonjena, da oni koji Isusa priznaju Kristom i Gospodinom, koji su primili njegova Duha Svetoga ali ne žive samo duhovno nego žele tu ljepotu duhovnog života prenijeti i drugima i oživotvoriti u svijetu, sve do na kraj zemlje, preobražavajući sve zemaljsko – da ih svijet ne razumije, da ih svijet mrzi i progoni. To se događa i danas u našem i Kvirinovom gradu u kojem se vjernike marginalizira, u kojem im se ne dopušta sloboda izražavanja kršćanske vjere, u kojem trpe - mogu slobodno reći – suvremeno progonstvo. Mi međutim želimo mijenjati svijet, želimo Duhom Svetim vođeni ovom svijetu donijeti Krista ne gledajući samo u nebo nego i preobražavajući svojim djelovanjem i zemlju, ovaj grad i našu domovinu.

Sveti Kvirine, pomozi nam, izmoli nam snagu Duha da i mi hrabro za Krista trpimo i nikada ga ne izdamo, da se trudimo da u svim sferama života on bude prisutan – i u gospodarstvu, i u politici, i u zdravstvu, i u obrazovanju, znanosti, umjetnosti, u svim našim djelatnostima i odnosima, u ukupnoj našoj hrvatskoj kulturi.

Opet će netko reći da se nas kršćana ne tiče politika i da ja kao biskup nemam što o tome govoriti. No, moram reći da me čudi kako to da je sisački biskup Kvirin bio zemaljskim vlastima tako opasan da su ga progonili, da su ga uhitili, sudili i na kraju ubili? Da je on samo gledao u nebo, da je samo vršio liturgiju, svečanu i prelijepu, da je samo okupljao ljude na molitvu i slušanje svetoga Pisma, da je samo dijelio svete sakramente, a nije tražio i da mijenjaju svoje živote, da u politici – tj. u javnosti – žive drukčije, da ih se prepozna i vidi da su kršćani, da vjeruju u Krista i Kristu, zar bi ga bilo tko progonio? Što bi smetao jedan stari biskup državnoj vlasti koji se ni u što ne miješa, koji ništa ne traži od svojih vjernika, kojemu je sve svejedno – je li car gol ili je pošten, je li korumpirana javna vlast ili se odgovorno brine za svoje građane, je li egoistična i egocentristična  pa uživa u svojoj slavi i umišljenoj veličini ili je ponizna i služi svome narodu. Zar bi ga bilo tko uopće i zapazio da se svojim ponašanjem sveti sisački biskup Kvirin nije suprotstavio postojećoj vlasti i tražio da se odnosi humanije prema svojim građanima, da ih ne progoni i ne ubija, da ne štiti zločince, da poštuje svakog čovjeka jer je Božje dijete već od samog začeća pa sve do prirodne smrti, da poštuje brak kao zajednicu muškarca i žene kao prirodnu zajednicu u kojoj se rađa život, koji je svetinja i koji treba poštivati. Zar bi ga progonila civilna vlast da joj nije osporio božanske atribute kojima se kitila, želeći da ju građani obožavaju, da joj se klanjaju, a on je jasno i glasno, hrabro grmio: Ne! Samo je jedan Bog, nema drugih bogova uz njega, njemu se jedinome klanjaj i njemu jedinome služi!

I kad su ubijali njegove vjernike, izbacivali ih s posla, nijekali im ljudska i građanska prava, on se zauzimao za njih, nije ih ostavio same, borio se za prava svoje kršćanske zajednice jer ona nije ugrožavala nikoga osim one koji su bili nepošteni, koji su nijekali i Boga i čovjeka. I to je bio za tadanju vlast dostatni razlog da ga ubiju, da ga poput Gospodina uklone – jer im je i te kako smetao. Molimo te, sveti Kvirine, i nama izmoli da se usudimo smetati onima koji Krista progone, koji progone Crkvu, koji gaze ljudska prava i proglašavaju se bogovima. Isprosi nam Duha Svetoga da njime prožeti i mi produhovimo svoju zemlju, svoj grad i Domovinu.

Amen.

 

Twitter