Homilija na blagdan bl. Ivana Merza Ispis E-mail
Četvrtak, 11 Svibanj 2017 11:24
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na blagdan bl. Ivana Merza

Bazilika Srca Isusova u Zagrebu, 10. svibnja 2017.

PUT K SUNCU


Draga braćo i sestre,

Za mene je milost da baš danas, na blagdan bl. Ivana Merza, slavim zajedno sa svima vama u bazilici Srca Isusova ovu svetu Misu. Naime, danas je dan prijelaza k nebeskom Ocu našeg Blaženika (umro je 10. svibnja 1928.), koji je upravo u ovoj crkvi svaki dan kroz posljednjih svojih šest godina mladog života (umro je u 32. godini života) sudjelovao na svetoj Misi i primao svetu Pričest, a njegovo tijelo počiva upravo u ovoj bazilici. Često sam i kao sjemeništarac i bogoslov dolazio njemu na grob i utjecao mu se u zagovor, čitajući uvijek njegovo geslo: „Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje Presv. Srca Isusova.“ Imao sam sreću da sam sudjelovao i na misi njegove beatifikacije u rodnoj mu Banja Luci, 22. lipnja 2003. godine kada ga je sv. Papa Ivan Pavao II. uzdigao na čast oltara.

Budući da je, braćo i sestre, naš Blaženik ovdje sudjelovao svakodnevno na slavlju Presvete Euharistije, prikladno je da si dozovemo u svijest što je sveta Misa i sveta Pričest značila za njega, da bismo tako i mi pokušali u tomu naći primjer za sebe.

Nije bez razloga papa Benedikt XVI. u svojoj apostolskoj pobudnici „Sacramentum Caritatis – sakrament ljubavi“ iz 2007. među 18 svetaca i blaženika iz povijesti Katoličke Crkve uvrstio i bl. Ivana Merza kao osobitog štovatelja Euharistije (SC 94). Stoga je vrijedno razmotriti upravo to pitanje danas, naime mjesto Euharistije u životu bl. Ivana Merza.

Ivan Merz je zapisao: „Temelj našeg apostolskog rada i uspjeha leži prema tome u nama samima, u našem odnosu prema Isusu, koji u nama mora živjeti. Koja su dakle svojstva, da se najprije sami izgradimo? To su dnevna jutarnja meditacija, često prisustvovanje svetoj misi i primanje sakramenata, dnevno ispitivanje savjesti i dnevno čitanje duhovnog štiva. Činimo li to, to će Isus u nama sve više i jače živjeti, razumjet ćemo bolje smisao života i ekonomiju spasa i uvidjet ćemo s kolikom ljubavlju naša Ljubav – Isus ljubi svaku pojedinu dušu.“

Također naš Blaženik, koji nije tek razmatrao o Euharistiji, nego ju svakodnevno primao i od nje živio, piše: „Pričest je izvor života… Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život. U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, ona postaje slična svome Božanskom Zaručniku, postaje božanska… Po svetoj Pričesti postanimo dionici beskrajnog života Riječi Božje. U tom činu gdje se vaše tijelo i duša ujedinjuju sa samim božanstvom mora da je vrhunac vašega života; u tome je činu i vrhunac cjelokupne liturgije. Bez presvete Euharistije tijelo ne može postati dovoljno pokorno duši; svaki tjelesni odgoj koji nije euharistijski nepotpun je. Bez Euharistije ne može se odgojiti čisti naraštaj, a odgoj omladine koji ne ide za tim, promašio je svoj cilj.“

Ugledajmo se i mi danas u primjer bl. Ivana koji je iznad svega štovao Isusa, prisutnog u presv. Euharistiji i primao ga svaki dan u sv. Pričesti da bi se sjedinio s njim i da bi sve više postajao s njim jedno, to jest da njegov život postaje božanski, prožet Bogom i nositelj Boga.

Kao organizator križara i mladi profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji, Ivan je imao na srcu upravo spomenuti – odgoj mladeži. Sve je činio upravo da bi kršćanskim vrijednostima prožeo mlade i odgojio ih kao dobre katolike. U tom je smislu on u pravom smislu uzor mladima i zaštitnik mladeži. To je rekao za njega i sv. Ivan Pavao II. u Banja Luci 2003.: „Njega vam želim dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti… On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima… Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!“

Na prvu godišnjicu smrti na njegov su grob mladi iz Vinkovaca donijeli vijenac s bijelom trakom na kojoj su napisali: „Hvala ti, orle Kristov, što si nam pokazao put k Suncu!“ A koji je to bio put k Suncu? Ivan Merz kao aktivni katolik i promicatelj katoličke obnove te organizator križarske mladeži svojim je riječima i osobito djelima i cijelim svojim životom pokazivao mladima put k Isusu, Suncu naših života i pravom cilju svakog ljudskog stremljenja.

Jedan od sudionika đačkog pokreta Šime Lukin u svom sjećanju na Ivana Merza ovako oslikava tadašnje prilike: „Tužna je bila slika Hrvatske kad se rađalo i odgajalo katoličko narodno đaštvo. Predratno vrijeme rodilo je liberalizam i naprednjaštvo i baš zbog toga se i razvio pokret hrvatskog katoličkog đaštva. Naprednjaštvo i liberalizam, potpomagano moralni materijalno lažima i drugim subverzivnim elementima, uzelo je kao glavni cilj da uzdrma i uništi katolicizam u hrvatskom narodu, pa katoličkom đaštvu nije bilo druge nego da se stavi na obranu one organizacije, koju su naprednjaci i liberali kušali uništiti – na obranu Crkve, da bude od nje i u njoj odgojena – na korist svome narodu“. Dr. Ivan Merz osjećao je sve te napade i znao da je najbolji lijek za omladinu čvrst vjerski karakter, izgrađen u obrani Crkve i vrijednosti katoličke vjere.

Mogli bismo reći da ni danas nije drukčije. I danas na Crkvu nasrću lažima i lukavim podmetanjima, istiskuju ju iz javnosti i ne žele njezin utjecaj na mlade, bilo iz liberalnih bilo iz neokomunističkih, masonskih i drugih ideoloških razloga. I što je odgovor? Crkva zna da mladi moraju upoznati Krista, da se trebaju okupljati u Crkvi i da ih može zaštititi od tih zlih utjecaja samo vlastita aktivnost i organiziranost.

I mi bismo danas trebali zamoliti bl. Ivana da i nama pokazuje put, osobito da mladima današnjice, koji se često gube na raznim stranputicama na koje ih tako organizirano zavode mnogi apostoli zla, pokaže put dobra, put koji vodi k Isusu, Suncu života.

Na poseban način naša Crkva u Hrvatskoj treba biti zahvalna za život i svjedočanstvo bl. Ivana Merza koji je primjer svetog vjernika laika. Naime, često se govori i o vjernicima da su klerikazirani, pa se s porugom odbacuju načela Crkve i proglašava ih se „klerikalističkima“, a ponekad se tome dodaje i prezriv naziv „klerofašistički“. Nisu Crkva samo klerici, biskupi i svećenici, Crkva je u prvom redu narod Božji, tj. svi vjernici koji su po krštenju pritjelovljeni Isusu Kristu.

Stoga je i te kako dragocjeno i važno imati što više svetih vjernika svjetovnjaka, kako se nekad nazivaju vjernici koji nisu klerici. A ta je pripadnost svima, i hijerarhiji i svim krštenima, bitna i temeljna: mi smo Kristovi po svetom Krštenju, a vrhunac i izvor svega kršćanskog života je Euharistija – kako uči Drugi vatikanski sabor.

Svetost je moguća u svim staležima, ne samo u svećeničkom i redovničkom pozivu. To dokazuje upravo blaženi Ivan Merz, koji je živio sveto u laičkom staležu, kao vjernik i profesor koji se posvetio odgoju mladeži, a svoj duhovni život izgrađivao i crpio u Euharistiji i sakramentima.

Po učenju Drugog vatikanskog sabora vjernici laici imaju svoje važno poslanje u Crkvi i svijetu. Postoji i poseban dokument koji je Sabor izdao, a nosi naziv Dekret o apostolatu laika, „Apostolicam actuositatem“. Svetost se ostvaruje tako da se živi savršena ljubav, a na to su pozvani svi koji su kršteni. Blaženi Ivan živio je svoju ljubav prema Kristu i Crkvi, odanost prema Papi i brigu za kršćanski odgoj hrvatske mladeži tako što je sam napredovao u povezanosti s Bogom u molitvi i Euharistiji, ali i tako što se školovao, doktorirao i poučavao svoje gimnazijalce i organizirao križarsku omladinu, domagojevsku i orlovsku, da se formiraju kao zreli ljudi s usađenim kršćanskim vrijednostima. Hrvatskom orlovskom savezu, kojem je bl. Ivan bio osnivač i doživotni tajnik, dao je geslo: Žrtva – Euharistija – Apostolat. Koje li tri velike poruke za kršćanski život mladih hrvatskih katolika!

Bez žrtve nema nikakvog uspjeha, ni na kojem području ljudskog djelovanja, a kamoli na duhovnom području. Sam naš Gospodin Isus Krist rekao je i svojim primjerom to ostvario da je najveća ljubav u tome da se život dade za prijatelje. Kada je na današnji dan bl. Ivan Merz umirao, on je to učinio prikazujući svoj život kao žrtvu za hrvatsku mladež. O Euharistiji smo već razmatrali koliko je njemu značio susret s Isusom u svetoj Misi i u Sv. Pričesti. Bez tog susreta, bez presvete Euharistije Ivan nikada ne bi postao blaženim ni svetim. Apostolat pak je evangeliziranje, djelovanje na druge da im se navijesti Evanđelje, da se privuče Isusu ljude, osobito mlade. U tome je bl. Ivan istrošio sav svoj život. Prenosio je na mladež ono što je njemu samome bilo sveto, svoja uvjerenja, svoje ideale, svoj zanos za vjeru i Katoličku Crkvu. Njegove su riječi: „Katolička vjera moje je životno zvanje.“

Koliko je velik utjecaj na njega izvršio njegov profesor gimnazije, uzorni katolički laik dr. Ljubomir Maraković, usmjerujući Ivana prema moralnim i religioznim vrijednostima preko književnosti i umjetnosti, sam Ivan je zapisao: "Katolik svjetovnjak spasio me za vječnost." Tako je, i još više, i on spašavao svoje učenike i orlove koje je vodio kao njihov profesor i kao vjernik laik.

Mi danas vidimo kako su nam takvi mladi ljudi, osobito vjernici laici potrebni. U našem hrvatskom društvu mi vapijemo za izgrađenim mladim ljudima, koji bi mogli preuzeti odgovornost u svim područjima društvenog, kulturnog, političkog, ali i crkvenog života.

Molimo bl. Ivana da nam isprosi hrabrih mladića i djevojaka koji se neće bojati svoju vjeru do kraja dosljedno i čestito živjeti i drugima svjedočiti. Molimo za mlade hrvatske intelektualce, molimo za prisutnost vjere u javnosti, u našem hrvatskom društvu. Blaženi Ivane, moli za nas! Amen.

 

Twitter