Misa zadušnica za generala Đuru Brodarca 10.7.2016. Ispis E-mail
Nedjelja, 10 Srpanj 2016 11:49
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi zadušnici za Đuru Brodarca o petoj obljetnici smrti

Sisačka katedrala, 10. srpnja 2016.

 

/Petnaesta nedjelja kroz godinu - Čit.: Pnz 30,10-14; Kol 1,15-20; Lk 10,25-37/

Draga braćo i sestre,

Ove 15. nedjelje kroz godinu spominjemo se 5. godišnjice smrti pok. generala HV Đure Brodarca (+13.VII.2011.), branitelja grada Siska u Domovinskom ratu i dugogodišnjeg sisačko-moslavačkog župana poslije rata. Njega uključujemo u naše molitve, moleći mu od Boga vječni život i oproštenje grijeha, zahvalni što je on vodio obranu ovoga grada kad mu je bilo najteže te izvojevao zajedno s hrvatskim braniteljima slobodu naše Domovine te što je on poslije rata bio na čelu ove županije koja je većim dijelom u našoj Sisačkoj biskupiji.

Čitanja današnje nedjelje nude nam veoma korisna razmišljanja za naš život i naše kršćansko i ljudsko djelovanje.

Prvo čitanje iz Knjige ponovljenog zakona govori o nužnosti da židovski narod sluša Gospodina Boga svojega, da mu se dapače obrati svim srcem svojim i vrši njegove zapovijedi. To nalaže Mojsije, vođa židovskog naroda koji ga je po Božjem nalogu i obdaren njegovom snagom izveo iz ropstva u slobodu. On kaže narodu: »Poslušaj glas Gospodina, Boga svoga, držeći njegove zapovijedi i njegove naredbe zapisane u knjizi ovoga Zakona! Obrati se Gospodinu, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom.“ (Pnz 30,10-11). Povijest židovskog naroda puna je izdaja i napuštanja Božjih zapovijedi. To je imao na umu pisac ove svete knjige kada se pozvao na Mojsija i kada je narodu govorio kako treba ostati vjeran Bogu koji mu je darovao slobodu.  Mojsije je u svakom slučaju bio i ostao velik autoritet za Židove, međutim ni narod a ni njegovi vođe nisu poslije njega uvijek slijedili put koji je on pokazao. Zato su osobito proroci opominjali i kraljeve i narod da se ostavi klanjati se krivim bogovima i da sluša Gospodina. Kada su narod snalazile različite strahote, ratovi, asirsko i babilonsko progonstvo, to su Božji ljudi tumačili kao Božju kaznu jer se narod odvratio od Božjeg puta. Vratiti se Gospodinu značilo je vratiti se savezu koji je Bog s židovskim narodom sklopio na Sinaju kad ga je izveo iz Egipta. Sveti pisac potiče narod da vrši Božje zapovijedi jer one nisu teške, one su zapravo blizu, „na usnama i u srcu“ svakom čovjeku. Tih deset Božjih zapovijedi zaista su temelj tzv. naravnog zakona, tako da svaki čovjek na neki način slijedi već po svojoj savjesti moralne norme koje one sadrže, a kada to ne čini, osjeća u svojoj savjesti da je pogriješio.

I u Evanđelju (Lk 10,25-37) Gospodin se poziva na Božje zapovijedi, dane izabranom narodu po Mojsiju. One su temelj života vjernika, te onaj koji njih izvršava dolazi u Kraljevstvo Božje. Ipak, Isus unosi nešto novo u njihovo shvaćanje i izvršivanje. Po pismoznancu koji vodi s Isusom razgovor o tome dano je tumačenje navedene Mojsijeve zapovijedi o potrebi obraćenja Bogu i vršenja njegovih zapovijedi „svim srcem i svom dušom svojom“ – naime, da to znači: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« (ib., 27). Zanimljivo je da Isus dakle obraćenjem smatra ljubav prema Bogu, i dodaje – prema svojem bližnjemu. U evanđeljima po Mateju i po Marku to izričito sam Isus kaže, dok je ovdje kod sv. Luke to rečeno po pismoznancu. No, on pita – i to da se opravda, kako kaže Evanđelista: „A tko je moj bližnji?“ (ib.,29). Očito se ovaj znalac Pisma nije držao onoga što je teorijski znao čitajući i proučavajući Sveto pismo. Možda je želio čuti odgovor kako njegovi bližnji nisu pripadnici nežidovskih naroda, kako on treba ljubiti samo svoje sunarodnjake, dapače i samo svoje ukućane i one koji su njegova staleža i njegove struke.

Međutim, Isus da bi ga poučio, ispričao je glasovitu priču o milosrdnom Samarijancu. Židovi i Samarijanci se nisu voljeli, bile su to dvije sukobljene skupine čak toliko da Samarijance pravovjerni Židovi nisu smatrali baštinicima Božjih obećanja danih izabranom narodu. I Isus izabire za primjer Židovu upravo – Samarijanca, čovjeka kojega ovaj ne podnosi. I on – za razliku od najpobožnijih Židova, tj. svećenika i levita, koji su službenici Hrama – ima oko da zapazi potrebu ranjenog čovjeka, ima hrabrosti da ostavi svoje poslove i posveti se brizi za potrebitoga, te ima i velikodušno srce koje otvara tako što od svoga plaća njegov oporavak. Mogli bismo tu još nabrajati, ali je zanimljiv detalj koji iznosi sv. Luka, da je Samarijanac zalio jadniku rane „uljem i vinom“, što je aluzija na svete sakramente za koje je Gospodin ovlastio svoje učenike, apostole, da ih podjeljuju potrebitima – prije svega Krizma, dar Duha Svetoga i Euharistija, hrana Tijelom i Krvlju Gospodnjom. Prvi je vid sigurno sama ta ljudska briga za čovjeka koji je u potrebi, da mu se spasi život, da mu se pomogne i tako se iskaže ljubav, ne gledajući tko je taj koji je pred tobom, a ranjen je i izdiše. Kada Gospodin pita pismoznanca, što mu se čini koji je od trojice spomenutih bio bližnji onome koji je upao među razbojnike, ovaj odgovara: „onaj koji mu iskaza milosrđe“. Isusova je zapovijed koja slijedi dana ne samo tom čovjeku koji ga je tada o tome ispitivao, nego i svima nama: „Idi pa i ti čini tako!“ (ib.,37)

Iskazivati milosrđe onima koji trpe, imati oko, osjećaj, ruke, vrijeme, iskazati brigu i konkretno se zauzeti za čovjeka koji je u potrebi – naša je dužnost, braćo i sestre, kršćani! Dapače, upravo se tako, preko iskazane konkretne ljubavi prema bližnjemu pokazuje imamo li ljubavi prema Bogu. Jer lijepo na jednom mjestu kaže sveti Ivan apostol: „Rekne li tko: ljubim Boga, a mrzi brata svoga, lažac je. Jer tko ne ljubi brata svoga kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti. I ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, da ljubi i brata svoga.“ (1 Iv 4,20-21)

Ljubav je uvijek konkretna i zato je Isusovo izjednačavanje vjere s ljubavlju veoma važno. Naime, ne može se niti zvati vjernikom onaj koji uz Boga ne ljubi i čovjeka. A kako se pokazuje ta ljubav prema čovjeku?

Na stotinu načina, dakako.

Kada govorimo o pokojnom generalu i županu Đuri Brodarcu, možemo vidjeti u njegovom životu i djelovanju veliku hrabrost i snažno zauzimanje za čovjeka, za hrvatske ljude koji su u agresiji i ratu koji je Hrvatskoj bio nametnut bili poput onog čovjeka u Isusovoj prispodobi o Samarijancu što je „upao među razbojnike, koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva“ (Lk 10,30).

Pokojni je general Đuro vidio i sažalio se nad nevoljom svoga naroda. Vidio je da su naši hrvatski ljudi bili napadnuti, da im je oduzeta imovina i da su bili protjerani iz svojih kuća, sela i gradova, te da su mnogi bili ubijeni, mnogi ranjeni a mnogi polumrtvi, poput ovog jadnika u Isusovoj priči. I što je učinio? Nije otišao kao hramski svećenik i levita u prispodobi, nego se smilovao i stavio na raspolaganje svome narodu ono što je imao, svoj život, svoje znanje, svoje umijeće i organizirao je obranu. Tako je stekao velik ugled, autoritet i poštovanje naroda. Kada su neki bježali, kad su se sklanjali daleko od opasnosti, on je ostao i dapače izložio svoj život da bi spasio Domovinu. To mu Domovina pamti i zato danas u sisačkoj katedrali sisački biskup prikazuje svetu Misu za njega i njegovu dušu. Političari koji nisu zastupali interes niti predstavljali svoju Domovinu prihvatili su lažne optužbe protiv njega i dali ga, nakon oslobođenja Domovine, kao zadnjeg kriminalca uhapsiti i optužiti za tzv. ratne zločine, a onda kad je umro, priredili su mu sprovod s najvišim državnim počastima. Koja ironija i koja prijetvornost! No, narod nisu političari koji se često mijenjaju kao kameleoni, narod osjeća tko se bori za njega i tko je vrijedan poštovanja i tko se žrtvovao za njegovo dobro. Zato ga naš narod poštuje i cijeni.

Kad promatramo generalov život, tada imamo i svi mi što naučiti. Kada se molimo za spas njegove duše, tada i sami mislimo što nam je činiti, kako se i mi možemo žrtvovati za dobro svojih bližnjih koji su u potrebi, kao što je to on činio. Na žalost, umro je kao progonjen optuženik, bez poštovanja države koju je stvarao i za koju se žrtvovao. U tome je primjer i za sve nas jer na zemlji često ne smijemo očekivati nikakvu hvalu ni nagradu, jer ako ju ne očekujemo od ljudi, primit ćemo ju od Boga, kaže sam Gospodin (Mt 6,1-6.16-18).

U poslanici svetoga Pavla Kološanima (Kol 1,15-20) apostol, u ovom prekrasnom himnu Kristu koji je glava svemu stvorenju, kaže: „svidjelo se Bogu u njemu nastaniti svu puninu i po njemu – uspostavivši mir krvlju križa njegova – izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima.“ (ib.,20) Krist je za nas umro na križu i svojom nas je krvlju sve izmirio s Bogom. To je Božje djelo, Božja ljubav koja se pokazala do punine u Kristu i njegovoj žrtvi za nas.

Molimo Krista Gospodina koji je za sve ljude umro, da u nebesku Domovinu uvede i pokojnog brata našega Đuru Brodarca, koji se hrabro žrtvovao za one koji su bili u nevolji, za naš narod koji je bio napadnut i progonjen, i koji je trpio na kraju života od nepravdi i progona same države koju je volio. Molimo da ga Gospodin prepozna kao svog učenika koji je živio ljubav prema Bogu i prema svojim bližnjima koji su bili potrebni njegove pomoći. Molimo Gospodina da i svima nama dadne snagu da vršimo Božje zapovijedi, da prije svega ljubimo Boga i svoje bližnje, da se žrtvujemo za one koji trpe, da sve učinimo da pomognemo onima koji su u potrebi, i da ne očekujemo za to na ovom svijetu nagrade, već da nas za to nagradi sam Gospodin vječnom nebeskom nagradom.

Amen.

 
  • AntiquamFidemweb-1.jpg
  • AntiquamFidemweb.jpg

Twitter