Homilija na središnjem ekumenskom slavlju 24.1.2016. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 25 Siječanj 2016 08:33
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na središnjem ekumenskom slavlju

Sisačka katedrala, 24. siječnja 2016.


Poslušali smo Božju riječ koja iz svog bogatstva danas nama progovara koji smo se večeras okupili u našoj katedrali u Sisku na ovom ekumenskom bogoslužju. Ekumensko je zato što se molimo za jedinstvo kršćana te smo okupljeni ne samo mi katolici, nego su u ovom zajedništvu molitve s nama i pravoslavni vjernici, zajedno sa svojim pastirima, te evangelici, zajedno sa svojom pastoricom. Sve vas iskreno i radosno pozdravljam jer radost je biti zajedno s Kristom, okupljeni u  njegovo ime, slušati njegovu riječ i moliti se za ostvarenje njegove volje u našim životima, u životima naših Crkava i naših vjernika, a time i u životu naše Domovine i čitavoga svijeta, jer ako smo mi „sol zemlje“, tada ne smijemo obljutaviti nego doprinositi okusu dobrote, pomirenja i svetosti čitavoga svijeta.

U prvom smo čitanju čuli kako su svećenik Ezra  i namjesnik Nehemija čitali narodu Božju riječ. Bilo je to nakon povratka iz Babilona, na ruševinama jeruzalemskoga hrama. Zanimljivost je u tome što, kako kaže sveti pisac, „sav narod plakaše slušajući riječi Zakona“. A svećenici su narodu govorili: „Ne tugujte, ne plačite!“ Bio je to dakle osobito dirljivi trenutak. Narod je plakao jer je osjetio da ga je Božja riječ dotakla, da je bila upravo njima upućena. Ta vratili su se iz ropstva i opet su bili u svom gradu svjesni da je to što su se vratili Božje djelo. Odjekuje li i u našim srcima poziv: „Ne žalostite se! Jer radost Gospodnja vaša je jakost!“ (Neh 8,10)? Jer i nama je upućena Božja riječ, on i nas želi podići iz naših žalosti i tuga u novi život radosti i mira. Radost je plod Duha Svetoga, pa ipak znamo da se radost ne može umjetno proizvesti, da se ne možemo smijati kada nam je teško, da se u našim srcima ne može udomiti veselje kad plačemo i kad smo sami, kad smo bolesni, kad trpimo neimaštinu i nesigurnost, kad je duša ranjena i kada smo tjeskobni. Pa ipak – Bog želi činiti svoja „silna djela“, kako nam poručuje sv. Petar u geslu ovogodišnje molitvene Osmine za jedinstvo kršćana, i to baš nama. Zato i kada imamo razloga biti žalosni, znajmo, negdje u dnu srca, vjerujmo: Bog nas može razveseliti, dapače on to jedino i želi i može.

Na primjer, ja sam jučer u crkvi bl. Alojzija Stepinca u Kutinskoj Slatini izrazio svoju bol što se zaustavio proces kanonizacije našeg Blaženika, i to potaknut od vrha bratske nam Srpske pravoslavne Crkve. Žao mi je zbog toga, to me žalosti jer znam da to nije bilo potrebno. To boli nas katolike, i to nije dobar put za ekumensko zbližavanje, jer ekumenizam je u poštovanju drugoga, a ne u osporavanju. Osjećam da tu žalost dijele i mnogi naši vjernici. Pa ipak, ja se istovremeno radujem toj mogućnosti da bl. Alojzije Stepinac bude naš hrvatski „ekumenski svetac“ jer on okuplja i zbližuje katolike i pravoslavne, premda sad izgleda da nas udaljuje. Naime, on je već blaženik i sigurno će postati svet, samo prije toga Bog čini se želi da on bude onaj koji će nas pomiriti, onaj koji nam može pomoći da bolje vidimo što je stvarno veliko i sveto u kršćanskom zauzimanju za druge, u pomaganju bližnjima koji trpe, u poštivanju identiteta i ljepoti zajedništva Crkve. Ja večeras osobito njemu preporučujem ovaj naš susret i ovu našu molitvu.

Nadalje, čuli smo odlomak iz Prve poslanice sv. Pavla Korinćanima gdje Apostol uspoređuje Crkvu s tijelom pa kaže: „Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. A vi ste tijelo Kristovo i pojedinačno udovi.“ (1 Kor 12,27) Poveznica svih različitosti Crkvi, poput dijelova tijela u jednom organizmu, jest Duh Sveti. No, kao što jedan dio treba biti u službi drugih i čitavog tijela, tako i mi: katolici trebaju služiti i pravoslavnima i evangelicima, a pravoslavni i katolicima i evangelicima i evangelici i katolicima i pravoslavnima. To je moguće, ako slijedimo jednoga istog Duha Božjega, Duha Kristova. Za to se molimo večeras, braćo i sestre!

A Evanđelje je tako predivno poučno za sve nas! Isus u svojoj nazaretskoj sinagogi, čita proroka Izaiju i njegove riječi odjekuju: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza. On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje!“ i nadoda: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ (Lk 1,21) Koji program za sve nas! Biti donositelji radosti siromasima, oslobađati one koji nisu slobodni, otvarati oči onima koji ne vide, potlačene podići… Tako se ostvaruje spasenje čovjeka, tako dolazi vrijeme milosti Gospodnje. No, to je ispit savjesti za sve nas – jer kako da mi drugima pomažemo da budu radosni, da budu slobodni, da vide istinu, da ne budu potlačeni, ako mi sami nismo ispunjeni radošću, slobodom, istinom, pravednošću? Duh Gospodnji to nam daje, on nam sve to obilno udjeljuje. Zato mu se otvaramo u molitvi i vapimo: „Dođi, Duše presveti, sa neba nas posjeti zrakom svoje milosti!“ da ovo „danas“ traje i da mi budemo oni koji ga ostvaruju i oživotvoruju neprestano. Amen.

 

Twitter