Homilija na svetkovinu Bogojavljenja 2016. Ispis E-mail
Srijeda, 06 Siječanj 2016 22:58
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na svetkovinu Bogojavljenja

Sisačka katedrala, 6. siječnja 2016.

 

Draga braćo i sestre,

Danas slavimo veliki blagdan unutar božićnog vremena, blagdan Bogojavljenja. Sama riječ ukazuje da time Crkva slavi činjenicu da se Bog javio. Kome se javio? Dakako, nama ljudima. I to je razlog veselja, to je događaj koji nadilazi sve druge povijesne događaje i stoga je s njime započela nova era, novo vrijeme, vrijeme Božje milosti.

Sadržaj ovog blagdana je u starini bio višestruk: Bog se rodio u Betlehemu kao čovjek, Bog se objavio mudracima koji su ga došli potražiti s istoka i Bog se u svom Sinu Isusu Kristu javio kad ga je Ivan krstio na rijeci Jordanu te ga Bog Otac potvrdio svojim sinom.

U novije vrijeme ti su se sadržaji odvojili u zasebne blagdane, tako slavimo na Božić Isusovo rođenje, na današnji blagdan poklon mudraca i sljedeće nedjelje krštenje Gospodnje. No, sve su to događaji koji govore jedno: Bog je postao Emanuel – Bog s nama – u svome Sinu koji se po Djevici Mariji utjelovio i rodio kao dijete Isus u Betlehemu.

U Betlehem dolaze pokloniti se tom Djetetu najprije pastiri, na poticaj anđela. Anđeli pjevaju hvale Bogu i svjetlost obasjava pastire. Pastiri pronalaze Dijete u jaslama, dive mu se i odlaze radosni te svima govore što su vidjeli. A onda dolaze u Betlehem i mudraci s Istoka, koji – kako smo čuli u Evanđelju po Mateju – najprije traže novorođenog kralja u Jeruzalemu, na dvoru Herodovom. Tamo ga međutim nema, a Herod se na tu vijest da je neki novi kralj rođen i da mu dolaze gosti, silno uznemirio. Zanimljivo, kaže sv. Matej, uznemirio se „i sav Jeruzalem s njime“. Ako se pitamo, zašto su građani Jeruzalema uznemireni kad dršće kralj Herod, odgovor je: zato jer oni ovise o njemu i ne žele izgubiti svoje povlastice. Uvijek je tako da se moćnici ovoga svijeta okružuju svojim poklonicima, a to su često beskičmenjaci, ljudi ulizice, koji se boje za sebe kada vladaru krene loše, kad se on zabrine, oni pate još više. A zašto se uznemirio taj silni kralj Herod? Zato jer ga mudraci pitaju: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski?“ a on ništa o tome ne zna, dapače niti ne želi takvu mogućnost: neki novi kralj? Pa što će sad biti s njime, zašto dolazi rival, hoće li ga on skinuti s vlasti, radi li mu o glavi, hoće li ga svrgnuti?  Zato snuje lukav plan: on će njemu skinuti glavu! Otpušta mudrace i kad ga njegovi savjetnici, koji poznaju objavu Pisma informiraju da mjesto rođenja Mesije treba biti Betlehem, on traži od njih da mu se na povratku vrate, lažno obećavajući: „javite mi da i ja pođem te mu se poklonim“! Pitamo se, je li se Herod bojao Isusa bez razloga ili s razlogom? Ako je strahovao da mu novorođeni kralj preotme kraljevstvo, tada se bojao bez razloga jer Isus nije došao ustanoviti zemaljsko nego nebesko kraljevstvo. Ali s druge strane, trebao je strahovati jer način njegove vladavine Isus je došao promijeniti. Isus zna da „vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga.“ Mt 20,25-27) Tako Isus one koji žele biti dionici njegova kraljevstva poziva na novost, a to je – služenje.

Kad mudraci nađoše dijete Isusa, darivaju ga kao pravoga kralja, ničice mu se klanjaju, ali vraćaju se u svoju zemlju zaobilazeći Heroda. On su shvatili s kim su se to susreli i da lijepo lice i obećanja da će se i on ići pokloniti novom kralju nisu bila istinita.

Prozreti laž i ne vraćati se istim putem – to je, braćo i sestre, i naša zadaća.

No, pitamo se: kako su to mudraci znali da se u tom djetetu krije novi kralj i da mu se treba pokloniti, da ga treba darivati zlatom, tamjanom i smirnom? Može li se to pripisati direktnoj Božjoj objavi ili je riječ o tome da se oni doista ponašaju kao pravi mudraci, tj. mudri ljudi koji trijezno i mudro razmišljaju i zaključuju? Jer kako to da su poduzeli tako dalek put i zašto su baš sada tražili Mesiju u židovskoj zemlji?

Čini se da je najvjerojatniji odgovor: oni su bili proučavatelji svetih knjiga, pa premda su živjeli u poganskoj zemlji Istoka, moguće je da su tamo upoznali Božju objavu. Naime, Židovi su dvaput bili prognani iz svoje domovine – bilo je to Asirsko progonstvo u 8 st. i Babilonsko sužanjstvo u 6.st.prije Krista. Tamo su Židovi, daleko od domovine, zapisivali svoju objavu i prenosili predajom ono što im je Bog objavio. Tako je moguće da je upravo proroštvo koje smo mi slušali u prvom čitanju danas, tj. odlomak iz Knjige proroka Izaije – utjecalo na njih: „Ustani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom! Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje.“ (Iz 60,1-3) A na nebu je zasjala neobična zvijezda ili jednostavno velika svjetlost – zvjezdoznanci danas rado govore o tzv. konjunkciji Saturna i Neptuna koje se dogodilo upravo kad se Isus rodio, te je to bila takva svjetlost da je i noć bila sjajna kao dan – pa su oni zaključili da je Mesija rođen. Poznavali su oni židovsko iščekivanje dolaska Mesije i željeli su ga vidjeti. Rekli bismo tu se isprepliće nekoliko zanimljivih elemenata:

Mudraci su znanstvenici, oni koji proučavaju s jedne strane stare predaje i svete knjige, a s druge strane i zvijezde i nebeske pojave. Oni su zatim ne samo kabinetski znanstvenici, ljudi koji u znanstvenom laboratoriju proučavaju teorije, nego kada nešto spoznaju kreću u akciju, to žele provjeriti u praksi, u životu. I ne manje važno jest da su oni pripadnici nežidovskog naroda, pa ipak ih privlači židovska vjera i mogućnost da upoznaju Mesiju.

Tako se ispunja i drugo proroštvo, o kojem nam danas pripovijeda sv. Pavao u Poslanici Efežanima, naime, on veli: „u Duhu (je) objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju. (Ef 3,5-6)

Biti poganin za Židove je značilo, i danas znači, pripadati drugim narodima. To su za njih "gojim“ – ostali narodi, plemena. Jer za njih je samo jedan Božji narod, izabrani židovski narod. Pa kako to onda da se Bog ne objavljuje samo Židovima nego i poganima? Ta novost doista je započela rođenjem Isusa Krista. On je došao „izabranim sinovima izraelovim“, ali je poslan – i svoje apostole je poslao – da Evanđelje propovijedaju svim narodima, svakom stvorenju!

Tako danas mi slavimo univerzalnost Evanđelja, sveopćenitost spasenja koje je Bog otvorio svim narodima, jer doista: Bogu je iz svakog naroda „mio onaj koji čini pravdu, istinu iz usta zbori i ne kleveće jezikom, koji bližnjem zla ne nanosi…“ Bog nije pristran, reći će kasnije sv. Petar.  A sv. Pavao, koji se i naziva „apostolom naroda“ naviještao je Evanđelje upravo nežidovima, tako da je poslije prvog jeruzalemskog sabora – na kojem je odlučeno da se od onih koji se obrate i povjeruju u Isusa Krista neće tražiti obdržavanje obrezanja i Mojsijeva zakona – postalo moguće da svatko, iz bilo kojega jezika, puka i naroda bio, postane Božje dijete, član Crkve i učenik Isusa Kristov – tj. kršćanin.

Dakle, sveti mudraci – ili kako ih od srednjeg vijeka volimo zvati: sveta tri kralja – govore nam o ljepoti traženja i nalaženja Boga, govore nam kako Bogu nije važno iz kojeg je tko naroda ili rase, nego vjeruje li da je Isus Mesija, tj. Krist, te da mu se pokloni i dariva ga.

Vjerujemo da su se sveti mudraci mnogo više osjetili obdareni negoli što su darivali dijete Isusa i njegove roditelje, Bl. Djevicu Mariju i sv. Josipa, jer su kući ponijeli njegov blagoslov i spoznaju kako trebaju izbjegavati Heroda, kao simbol pokvarene vlasti, one naime koji lijepo govore a zapravo su spremni, radi vlastite koristi, čak i na ubojstvo svojih bližnjih. Herod nije zavrijedio ni da mu poklone svoj pogled, a kamoli da mu otvore svoje bogate darove. Herod ne zavrjeđuje, braćo i sestre, našu ljubav, naše klanjanje, naše darove. No, tko je to Herod? Koga se to treba, po primjeru svetih mudraca, kloniti?

Prvo, valja se moliti da dobijemo dar razlikovanja duhova, da možemo razabrati što je dobro a što zlo, te da dobro slijedimo a zla se klonimo. Drugo, svi zavodnici, krivokletnici, izdajice i ubojice sigurno ne zaslužuju klanjanje koje dolikuje Kralju, već jedino jednostavan i iskren Kralj koji je sav posvećen našem dobru, služenju našoj sreći i našem spasenju.

Molimo svete mudrace za zagovaraju i naše znanstvenike i naše političare. S jedne strane, oni su predstavnici znanosti, a s druge – kao kraljevi – i predstavnici zemaljske vlasti. Znanost nam je potrebna, ali ona koja ne samo spoznaje istinu, nego ju i u životu provodi i promiče. Ono znanje za koje sv. Pavao kaže da je jedino za kojim čezne, a to  - Isus Krist, jer sve drugo treba smatrati nevažnim i samo je on vrijedan onog životnog truda i nastojanja koje uključuje žrtvu, poput žrtve mudraca da prevale dalek put i da traže i nađu novorođenog Kralja. Mudraci, odnosno sveta tri kralja, predstavnici su i civilnih vlasti, koje su se dužne prema narodu ponašati ponizno i služeći istini i svome narodu, poput Gašpara, Melkiora i Baltazara – kako se u predaji udomaćil nazivati ove svete putnike koji su na današnji dan pronašli Isusa Mesiju, a ne poput Heroda koji je zatvoren u čuvanje svojih povlastica te dršće čim čuje da neki drugi kralj dolazi, da se rodio neki novi kraljević. Lukavost, ubojstvo, laž – ne smije biti moto javnih djelatnika, koji trebaju služiti svome narodu.

Zvijezda koju su mudraci slijedili i koja ih je dovela do Betlehema predstavlja samog Krista, jer on je to jedino „svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, koje je došlo na svijet, svijet ga nije upoznao, a onima koji ga upoznaše dade moć da postanu djeca Božja“. Braćo i sestre, slijedimo i mi s mudracima to jedino Svjetlo, Krista Gospodina, i naći ćemo Kralja nad kraljevima, naći ćemo svoj mir i vječno spasenje. Amen.

 

Twitter