Homilija u subotici na proslavi Sv. Marije na Buriću 30.08.2015. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 31 Kolovoz 2015 07:43
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilja na proslavi Marije na Buriću

Subotica, 30. kolovoza 2015.

 

/Čit.: Izr 6,20-23; Otk 21,1-5; Iv 19,25-30/

Dragi biskupe subotički mons. Janos Penzes, biskupe Vaca mons. Lajoš Varga, braćo svećenici i dragi vjernici!

Riječ Božja koju smo čuli potiče nas na čašćenje Majke Marije. U prvo čitanju iz Knjige mudrih izreka čuli smo pouku kako djeca trebaju čuvati zapovijedi svoga oca i ne odbacivati nauk majke svoje. Jer kaže Pismo, to je radi toga „da te vode kada hodiš, da te čuvaju kada spavaš… jer zapovijed je svjetiljka, pouka je svjetlost, opomene su put života“. Doista, ono što nas uče naši zemaljski roditelji dobro je za naš zemaljski život, a čuvati zapovijedi nebeskog Oca dobro je za naš nebeski život, odnosno slušati nauk Majke Marije „svjetlost je i put života“. Njezin život, njezina poniznost i njezino služenje Sinu Božjemu, našemu Spasitelju Gospodinu Isusu Kristu, za nas je pouka, nauk koji svijetli, koji nam pokazuje put kroz život. Dobro pjeva naša hrvatska pučka pjesma: „sretan onaj koj' te hoće svojom zvati majčicom, jer od svake ti ćeš zloće zaštitom ga branit svom“.

U Knjizi otkrivenja Marija je prikazana kao žena, zaručnica nakićena za svoga muža. Ta je slika primijenjena na sveti grad, nebeski Jeruzalem, koji označuje narod Božji tj. Crkvu. Marija je dakle „tip i uzor Crkve“, kako uči Drugi vatikanski sabor, ona predstavlja sve ono što mi kao Crkva trebamo činiti, što trebamo postati, ona ostvaruje i našu vjeru ovdje na zemlji i ona je naš uzor koji trebamo ostvariti na nebu. „Bog će otrti svaku suzu…“ navješćuje Otkrivenje, u nebu neće više biti plača ni boli, na dovršetku svega, Bog će svaku suzu otrti, svaku bol iscijeliti, svaku tugu pretvoriti u radost.

Ovdje na Bunariću časti se Blaženu Djevicu Mariju kao Gospu od suza, Gospu koja plače… Zašto plače Marija, majka Spasiteljeva? Čuli smo u Ivanovu Evanđelju, ona je stajala pod križem Kristovima kada je on umirao… „Dovršeno je!“, rekao je Gospodin kada je završio svoj zemaljski život, kao da je bio zadovoljan s onim što je učinio i na kraju života izriče da je svoju misiju, svoje poslanje, izvršio. Da bismo i mi to mogli reći na kraju našega života, Majka Marija za nas moli, za nas zagovara svoga Sina, za nas i plače jer osjeća naše boli, naše muke, naše borbe i naše grijehe.

Početkom XX. st. Subotica je bila grad s najvećim brojem stanovnika Hrvata, više nego li je tada imao Zagreb stanovnika. Kako to – pitamo se - da je danas naš narod u ovom gradu toliko umanjen, zar ga je netko prognao iz Subotice i lijepe Bačke?

Na žalost XX. stoljeće nije bilo dobro za naš narod koji je proživio u njemu toliko patnji kao nikada u svojoj povijesti. Sustavno se radilo na umanjivanju prava Hrvata u Bačkoj, Srijemu i posebno u Subotici. A tijekom Domovinskog rata, u kojem je Hrvatska pretrpjela agresiju Srbije i okupaciju trećine teritorija, iz Vojvodine – prema nekim podacima – što zbog javnih neprijateljskih prijetnji, što zbog vlastitog straha za obitelj, iselilo se preko 40 tisuća Hrvata! Zar to nije progon jednog naroda? I to u krajevima gdje nije bilo ratnih zbivanja, razaranja, prisutnosti vojske i vojnih djelovanja! I kako da ne plače Blažena Gospa s nama, nad našom sudbinom? Ona nas je uvijek razumjela, uvijek bila uz nas, i kroz povijest i danas je s nama, kada nas mnogi ne razumiju. Molimo ju da nam izmoli jedinstvo i slogu, molimo ju da nam izmoli hrabrost da izdržimo i opstanemo, da i naš narod doživi bolju budućnost.

Staro proštenište Majke Božje na Bunariću započelo je, kako prenosi vjernička predaja, čudom kada je jedna slijepa žena, umivši se vodom na tom bunariću, progledala.

Koliko na žalost danas još ima sljepoće! Sjećam se kako mi je pokojni župnik mons. Boško Radielović pričao da mu je na početku rata, onih 90-tih, dakle prije 25 godine, jedna baka koju je došao ispovjediti i pričestiti u Rumi postavila pitanje: što to naši u Hrvatskoj rade tim jadnim Srbima? A on joj je odgovorio: To vam, bako, nije istina, to je samo propaganda! Reče mi preč. Boško da mu je baka tada jako zahvaljivala jer joj je pomogao budući da se ona veoma mučila s tim informacijama, koje su međutim bile lažne jer su bile dio propagandnog rata. Za tolike laži nitko nije odgovarao, ni na kojem sudu, a upravo su te neistine unosile nemir i u ljudima izazivale otpor i mobilizirale ih da pođu u rat, da od mirnih ljudi postanu ubojice, palikuće i osvajači. No, ni danas nisu te laži prestale, i danas se sije bura pa nije neočekivano da takvo zlo sjeme izazove nove sukobe i razdore. A koliko smo svi odgovorni za svoje riječi! Kada bismo to znali i tako se ponašali, bilo bi manje zla u svijetu, među nama i u nama.

Već stoljećima se sije zlo razdora i u naš hrvatski narod pa ga se pokušava dijeliti na Bunjevce i Hrvate, kao da i Bunjevci nisu Hrvati. No, tako se lakše našim narodom vlada, kada ga se zavadi i podijeli. Molimo Gospu na ovom svetom mjestu, u svetištu na ovom Bunariću, da se odavde i mi danas ne uputimo svojim kućama a da ne progledamo, da se njezinim zagovorom izliječi i naša sljepoća, da uvijek govorimo i činimo ono što je istina, da se ne dijelimo i da prevladamo naše podjele kako bismo sačuvali svoj identitet i kao narod i kao pojedinci bili sretni i imali budućnost gdje god živjeli i radili.

Mnogo je vrijednih hrvatskih književnika, znanstvenika, glazbenika i umjetnika, svećenika i biskupa poteklo upravo iz ovih krajeva u kojima su živjeli i danas žive naši hrvatski ljudi. Neka nas oni nadahnjuju da je lijepo čuvati svoj identitet, da to nije usmjereno ni protiv koga, da će nas i drugi više poštivati ako i mi sami sebe više poštujemo, ako znamo tko smo i kamo pripadamo, ako smo kao hrvatski narod i kao Božji narod odani dobru te graditelji mira i napretka, kao što nas uči i riječima i svojim primjerom naš hrvatski blaženik i nadamo se uskoro sveti Alojzije Stepinac koji je trpio nevin, ali nije pokleknuo pred nepravdom, a sve je ljude volio i svima u teško vrijeme pomagao tko god je bi u potrebi, bez obzira koje je bio vjere ili nacije. On je rekao i to piše na njegovom grobu u zagrebačkoj katedrali: „Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu to je moje načelo. A u ljubavi prema hrvatskome narodu ne dam se ni od koga natkriliti.“ To je rekao, ali i protumačio da je to normalno kao kada dijete više voli svoju majku nego druge majke, što ne znači da i njih ne voli…

Prije svega ovdje, u vjekovnom prebivalištu Hrvata, trebamo gajiti iskreno zajedništvo i prijateljstvo s Mađarima, s kojima nas spaja ista vjera i pripadnost Crkvi Katoličkoj. Također i sa Srbima trebamo gajiti iskrenu suradnju jer tu zajedno vjekovima živimo kao dva slavenska naroda koji svoje odnose moramo temeljiti na istini, a ne na mitovima i lažima, na pravednosti i međusobnom poštovanju. Zajedno moramo graditi dobre odnose sa svima, i s Nijemcima i sa Slovacima…

Molimo za to našu Zagovornicu i Majku Mariju.

Isus je, kako smo čuli u Evanđelju, s križa svoju Majku dao svome ljubljenom učeniku Ivanu da se on za nju brine, da joj bude sin. I kaže Evanđelista: „I od tog časa uze je učenik k sebi.“ I mi od današnjeg časa uzmimo Mariju k sebi, neka ona bude s nama gdje god bili, kamo god išli, što god radili. Da nas ona prati svojom ljubavlju, da se za nas moli kod svoga Sina i našega Spasitelja, da ne ostavi svoga vjernog naroda koji se njoj utječe.

Molimo osobito Mariju za naše obitelji, za život i vjernost, za djecu i mlade, za našu budućnost. Marija je Majka, ona razumije sve naše nevolje, ona je naša Kraljica.

Ove godine u Sinju slavi se 300. godišnjica čudesne pobjede nad Turcima, upravo po zagovoru Gospe. Neka Gospa, majka Marija, i nama izmoli da i danas pobjeđujemo, da se ne prestrašimo nikakvih prijetnji, da izdržimo čineći dobro, da se borimo uvijek za ono što je istinito, dobro, lijepo i plemenito.

Molimo Majku Mariju: „Najvjernija Odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!“ Amen.

 

Twitter