Kateheza na Mladifestu 2020. Ispis E-mail
Ponedjeljak, 14 Rujan 2020 08:04
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Kateheza na Mladifestu

Petrinja, crkva Sv. Lovre, 13. rujna 2020.

 

Tema ili moto našeg ovogodišnjeg Mladifesta je: „TKO JE ŽEDAN NEKA DOĐE“ /Otk 22,17/ - riječi su to na samom kraju knjige Otkrivenja svetog Ivana apostola. Čitava rečenica na završetku knjige Okrivenja, među kojima su poticajne riječi, poziv na budnost i obraćenje, glasi: „Tko je žedan neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!“ (ib.)

Mogli bismo reći kako sveti Ivan apostol ovim riječima poziva sve koji budu čitali te njegove poruke na pristup Isusu. Prije svega tu je riječ „žedan“… Tko je žedan? I zašto baš žedni trebaju Isusu doći? Pa zato jer imaju potrebu, jer ih nešto privlači. Evo, Apostol ih sokoli, bodri, poziva, da bez straha dođu. I što će naći? Naći će „vodu životu“. Dakako to je slika. Najgore je, znate, kad bi postojala potreba a ne bi je ništa moglo zadovoljiti. Zamislite kad bi neki putnik prelazio preko pustinje i sav izmoren i žedan došao konačno u neko selo te upitao stanovnike: „Vode, vode! Dajte mi vode da pijem!“, a da mu oni odgovore: „ne znamo što je to, to kod nas ne postoji“! To je ipak nemoguće jer je Bog tako stvorio čovjeka i sva stvorenja da nam za naše potrebe osigura i predmet naših čežnji: ako smo gladni, postoji jelo koje će nas nasititi, ako smo žedni postoji piće koje će nas napojiti… Mogli bismo dalje nabrajati: ako smo bolesni, postoje liječnici koji će nas ozdraviti; ako smo tužni i sami, postoje prijatelji koji će nas utješiti… Ako tražimo smisao života, postoji Isus koji će nam ga pokazati i darovati!

„Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, Bože!“, napisao je sv. Augustin…

Sveta Majka Terezija stavila je u svim svojim kućama po svijetu gdje žive i rade njezine časne sestre Misionarke ljubavi, u kapeli uz križ Isusov Isusove riječi: „I'm thirsty - Žedan sam!“ To su riječi koje je Isus izgovorio na križu. Zapisao ih je evanđelista Ivan: „Nakon toga kako je Isus znao da je sve dovršeno da bi se ispunilo Pismo reče: 'Žedan sam.' A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. Čim Isus uze ocat reče: 'Dovršeno je!' I prignuvši glavu preda duh.“ (Iv 19,28-30)

Sv. Majka Terezija piše:

S križa Isus vapi „Žedan sam!“ Njegova je žeđ bila za dušama – čak i dok je visio tamo – umirući sam, prezren. „Žedan sam“ zavapio je Isus na križu kada je bio lišen svake utjehe, umirao u posvemašnjem siromaštvu, napušten, prezren, slomljen u tijelu i duši. Govorio je o svojoj žeđi – ne za vodom – već za ljubavi za žrtvu. Isus je Bog, stoga su i njegova ljubav i njegova žeđ Boga koji je postao čovjekom. Ne samo što vas ljubi nego i više od toga – čezne za vama. Žeđa za vama, ljubi vas uvijek, čak i onda kada se osjećate nedostojnima. Tišina je vrijeme za razgovor s Isusom. Što smo tiši, to postajemo bliži Isusu. Što smo više poput Isusa, to postajemo svetiji.

Tako je govorila i razmišljala velika svetica naših dana, sv. Majka Terezija. Postoji još mnogo mjesta u Svetom pismu koje govore o žeđi, o vodi koja je simbol Duha Svetoga, o našem odnosu prema Bogu i prema ljudima.

Razmotrit ćemo neke od tih mjesta.

"Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: `Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe!` To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega." (Iv 7,37-39)

Pneumatologija ili teologija o Duhu Svetom govori nam o Trećoj božanskoj Osobi u slikama. Za Duha Svetoga upotrebljavaju se slike: golub, vjetar, vatra, a također i voda. Znamo da se prigodom krštenja Isusova na Jordanu pojavio golub nad Isusom i začule su se Očeve riječi: „Ovo je sin moj, ljubljeni. U njemu mi sva milina.“ (Mt 3,17) To su prelijepe riječi. Nizozemski teolog Nuwen kaže da je glavni grijeh kršćana što su zaboravili ili što nedovoljno vjeruju da je ove riječi prigodom njihova kršenja izgovorio Bog i za svakog krštenika: „Ti si sin moj, kći moja ljubljena. U tebi mi je sva milina.“ Voljena smo bića. I nije samo voda tu prisutna, nego s vodom i Duh Sveti.

Kada Isus farizeju Nikodemu tumači jedne večeri smisao obraćenje i život u Božjem kraljevstvu, tada mu kaže: „Zaista, zaista kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.“ (Iv 3,5) Isus dakle poziva na novo rođenje, preporođenje koje se događa po Duhu Svetome, a znak je tog novog života – voda.

Tu bi sad bilo moguće razviti krsnu katehezu, mistagošku katehezu, kako je govorio sv. Ćiril Aleksandrijski. Riječ je o tumačenju otajstva onima koji su to otajstvo već primili, ali ga nisu do kraja razumjeli. I mi smo kršteni, ali nismo svi svjesni sve dubine i širine, visine i veličine tog Božjeg dara. Voda je znak pranja, ali i potopa. U prvo su se vrijeme kršćani uglavnom krstili u tekućoj vodi, a poslije u stajaćoj – ali uranjanjem, tj. potapanjem. Trostruko uranjanje značilo je da umire stari čovjek ali se istovremeno i rađa na novi život u ime Presv. Trojstva. Voda odnosi grijehe a čist čovjek uskrisuje na nov život. I kad se dijete ili odrasli krsti polijevanjem vode, i taj znak znači isto: voda pere grijehe i odnosi stari način života, a Duh Sveti započinje novi život u duši koja od sada pripada Bogu.

Posebno je zanimljiv biblijski tekst o susretu Isusa i žene Samarijanke, kako ga donosi sv. Ivan evanđelist u 4.poglavlju svog evanđelja. Da je to doista tako, svjedoči i prikaz koji je bio izveden o tome prije ovog mojeg govora. Hvala Marijinoj legiji i onima koji su to pripremili i izveli.

Dakle, jednog dana u podne Isus se nađe u Siharu, gradiću u Samariji. I tu je Jakovljev zdenac. On je žedan ali je sam jer su njegovi učenici otišli u grad kupiti hrane. I dolazi neka žena koja zahvaća vodu iz tog zdenca. Inače na taj su zdenac svi mještani dolazili jer je očito imao uvijek vode. I Isus zapodijeva razgovor s tom ženom. Njemu to nije bio problem, premda Židovi nisu dopuštali da muškarac sam govori s nepoznatom ženom. On ju moli: „Daj mi piti!“ (Iv 4,7) Ona ne odgovara poslušno niti mu pruža vode, već ga pita: „Kako to da ti, Židov, išteš vode od mene Samarijanke?“ (ib.,9). Ivan apostol dodaje: „Jer Židovi se nisu družili sa Samarijancima.“ (ib.) Dakle, ne samo što je neobičan razgovor Isusa sa ženom, nego još više zbog toga što je ona Samarijanka. Ali sad slijedi obrat: „Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“ (ib.,10).

Čudi se Samarijanka toj Isusovoj riječi jer je zdenac dubok, Isus nema ni čime bi zahvatio, a nudi joj vode žive. Isus međutim nastavlja: „Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.“ (ib.,13-14).

Sad Samarijanka kaže ono što bismo svi mi danas trebali reći Gospodinu: „Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.“ (ib.,15) No, vidimo da ona nije shvatila što joj to zapravo Isus nudi. Ona bi željela vodu koja ne bi presahnula, pa da jednom dobije vodu i više ne mora nikada dolaziti na bunar. To joj Isus ne nudi. On govori o Duhu Svetome koji utažuje duhovnu žeđ.

Kako se razgovor nastavio, prema svetom Ivanu evanđelisti, žena sve više shvaća da govori s Mesijom – Kristom i nakon što joj on otkriva njezin život, ona zaključuje: „Gospodine, vidim da si prorok.“ (ib.,19)

Kad se vrate učenici, ona odlazi u grad i svima govori što joj je Isus rekao te se pita: „Da nije to Krist?“ (ib.,29)

A kad su se Samarijanci i tog grada i sami u susretu s Isusom uvjerili tko je on, kaže sveti Ivan, povjerovali su u njegove riječi te su govorili ženi: „Sada više ne vjerujemo zbog tvog kazivanja, ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.“ (ib.,41)

To bismo i mi trebali povjerovati i ispovijedati. Poput žene Samarijanke i njezinih sumještana. Njoj je Isus ne samo ponudio, nego i dao „vode žive“. Oni su osjetili da on može utažiti njihovu žeđ, da im zemaljsku žeđ taži voda s Jakovljeva zdenca, ali da njihovu egzistencijalnu, duhovnu žeđ može zadovoljiti samo Bog. I oni su ga susreli u Isusu.

Isus je uvijek pravi odgovor na sva naša ljudska traženja, na sva naša pitanja i teškoće na koje nailazimo. On nas svojom ljubavlju i prijateljstvom proniče i vidi u nama našu istinu, ali ne da bi nas osudio – kao ni ženu Samarijanku koja je imala šest muževa – nego da nas oslobodi od zla i napoji svježom vodom života, onim izvorom koji iz njega samoga teče u život vječni.

Kad se govori o teškoći različitog razumijevanja proizlaženja Duha Svetoga – s obzirom na zapadno i istočno teološko razmišljanje, tada se sjećam slike koju sam pronašao kod našeg Jurja Križanića koji ovako to opisuje: izvor svega božanstva je Otac; Sin je poput jezera u koji se izvor prelijeva; a iz tog jezera istječe rijeka koja označava Duha Svetoga. Tako je jasno da je samo jedan izvor božanstva, Otac; ali i Sin je uključen u proizlaženje Duha Svetoga jer on od Oca izlazi ali po Sinu se razlijeva da bi potekao u punini svog djelovanja prema nama ljudima.

Duh Sveti – rijeka je božje milosti, voda je živa koja nas čisti i vodi u susret životu. On je Zoopojon – Životvorac ili Oživljavatelj koji svemu što jest daje život vječni. Neka siđe na sve nas i utaži našu žeđ, neka nas sve vodi i nadanjuje, svojim žarom rasplamsa našu ljubav, sve nas napoji.

 

Twitter