Govor na pokopu preč. Vladislava Tomasa Ispis E-mail
Četvrtak, 28 Prosinac 2017 17:05
Share

Mons. Marko Cvitkušić, generalni vikar Sisačke biskupije

Govor na pokopu preč. Vladislava Tomasa

Zagreb, crkva Krista Kralja, 28. prosinca 2017.

 

Poštovani biskupi Vlado i Ivane, braćo svećenici, časne sestre, draga braćo i sestre iz župa u kojima je prečasni Vladislav bio na službi, draga rodbino, braći i sestre!

Stolni Kaptol Svetog Križa u Sisku oprašta se od svoga člana, začasnog kanonika prečasnog VLADISLAVA TOMASA koga je Sisački biskup Vlado Košić imenovao začasnim kanonikom 26. ožujka 2012. godine, radi njegove "čistoće života, revnog vršenja svećeničke službe i pravovjernog nauka".

Prečasni Vladislav TOMAS rođen je 20. lipnja 1921. godine u Drinovcima, u Hercegovini u obitelji Nikole i Ruže r. Bandić. Školu je polazio u Klepcima, kod Čapljine, gimnaziju u Travniku, a teologiju je studirao u Sarajevu gdje je 29. lipnja 1944. godine zaređen za svećenika. Kratko je služio u Đurđevcu (šest mjeseci) i Kloštru Podravskom (72 dana), a 18. srpnja 1946. godine preuzima župe Hrvatsku i Bosansku Dubicu. U Hrvatskoj Dubici ostaje 42. godine, a župu Bosanska Dubica vodio je 22 godine. Godine 1984. imenovan je počasnim kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a četiri godine kasnije postaje rektorom crkve Krista Kralja na Mirogoju, sve do 1998.

„Svećenik je knjiga iz koje ljudi žele čitati Evanđelje. On je osoba u kojoj žele susresti dobrotu i ljubav Kristovu“. Riječi su ovo sluge Božjega Franje kardinala Kuharića, koje su se očitovale u životu i svećeničkom služenje prečasnog Vladislava TOMASA.

Prečasni TOMAS je bio čovjek duboke vjere, kada se vjera u mnogim dušama utrnula, a u mnogim tako slaba. Beskompromisno je svjedočio svoju vjeru u teškim vremenima prošloga sistema kada je ona bila zatirana i svim mogućim sredstvima gažena.

Prečasni TOMAS je bio čovjek nade! Uzdizao je u povjerenom mu puku nadu i pouzdanje. Oko sebe je širio kršćanski optimizam po nadi koja je iščekivanje uskrsnuća i života vječnoga.

Prečasni TOMAS je kao svećenik bio čovjek kršćanske ljubavi i služenja. Nastojao je pomoći potrebnima koliko mu je bilo moguće i tako blažio duhovno i materijalno siromaštvo.

Po dolasku u Hrvatsku Dubicu 1946. godine bilo mu je jako teško. Župni stan ostario, pun vlage, krov crkve je prokišnjavao, fasada na crkvi bila oronula. Što je najgore, za vrijeme rata izginuo je cvijet mladosti: momci i mlađi muževi. U samoj Hrvatskoj Dubici ostalo je 112 udovica s djecom ili bez djece. U svemu je bila prava ruševina. Nošen vjerom u Boga, djetinjim pouzdanjem u nebesku Majku, ljubavlju prema Crkvi i besmrtnim dušama, dao se na posao. Kako bi preživio, počeo se baviti zemljodjelstvom, pčelarstvom, uzgojem svinja, otvorio je autoškolu i nabavio pilanu... Tadašnji je režim sve to kritički promatrao i kovao smicalice kako ga osuditi kao narodnog neprijatelja i baciti u zatvor.

Teško ga je zaboljelo zvjersko ubojstvo strica Ilije, župnika u Klepcima kod Čapljine od četničke ruke, 1. svibnja 1942. godine koji mu je bio i otac i majka. Nekoliko mjeseci poslije svećeničkog ređenja partizani su odlučili ubiti ga, ali je pravovremeno uspio pobjeći iz Drinovaca i preko Mostara i Sarajeva zaputiti se u Zagreb. U Usori, kod Doboja, preživio je napad na vlak, u Zagrebu se danima skrivao kod rodbine od takozvanih „osloboditelja“. U Hrvatskoj Dubici je kao župnik doživio raznovrsna podmetanja, zastrašivanja i poniženja. Sva ta spasonosna trpljenja još su ga dublje povezala s Kristom i njegovom tajnom otkupljenja.

Zahvaljujemo Gospodinu koji je prečasnom Vladislavu TOMASU darivao snagu za odlučno ispovijedanje kršćanskih načela i predano služenje Isusu i Crkvi u vjerničkom puku.

Gospodin mu bio vječna nagrada!

 

Twitter