Govor na predstavljanju knjige o 100. godišnjici sestara Karmelićanki BSI 06.09.2017. Ispis E-mail
Subota, 16 Rujan 2017 12:53
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na predstavljanju knjige o 100. godišnjici sestara Karmelićanki BSI

Zagreb, NPI, 06. rujna 2017.

Sestre Karmelićanke Božanskog Srca Isusova upoznao sam na jesen 1995. godine kad sam došao u Zagreb na službu asistenta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Sestra Edita Gelemanović bila je provincijalna glavarica koja me je primila na stan u svećeničkoj kući na Vrhovcu gdje sam proveo više od tri godine, do nove, biskupske službe početkom 1999. kad sam odselio na Kaptol. Tako sam imao neposredni uvid u duhovnost sestara, u njihov život i rad premda osobno nisam mogao sudjelovati u mnogim njihovim stvarima, ali misio sam svaki dan u njihovoj kapelici svete Terezije od Djeteta Isusa te nedjeljom i blagdanima predvodio svečanu misu s njima i s Božjim narodom.

Ova monografija prati nastanak i djelovanje Družbe Karmelićanki Božanskog Srca Isusova (BSI) od osnutka, donoseći najprije život i rad Utemeljitljice bl. s. Terezije od sv. Josipa (Anna Maria) Tauscher, pa kroz kratak prikaz djelovanja na planu univerzalne Crkve do detaljnijeg pregleda dolaska, širenja i djelovanja Družbe u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Prvu su kuću, dom sv. Josipa, sestre 1917. osnovale u Zagrebu na Ksaveru. Majka bl. Terezija od sv. Josipa osobno je 1920. posjetila kuću sestara Karmelićanki BSI u Hrvatskom Leskovcu  (osnovanu 1919.), a potom se Družba širila po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gdje su osnovani sljedeći samostani: Vrhovec u Zagrebu (1925.), Poredje (1936.), Punat na otoku Krku (1960.), Belica u Međimurju (1968.), Slavonski Brod (1969.),Strmec kod Svete Nedjelje (1977.), Split (1979.) i Bibinje kod Zadra (1996.). U BiH je osnovana kuća u Gabeli Polju (1990.). Također Hrvatska provincija sestara Karmelićanki BSI proširila se i na kontinent Latinske Amerike jer su sestre osnovale kuće u Brazilu: u Sao Paolu – kuća u Jacarei (1985.), São José dos Campos (1989.) te Palhoça (1992.), Itaúna (2002.) i Maranhao (2013.). Brazilska je provincija osamostaljena, ali je na početku bila dio hrvatske provincije sestara Karmelićanki BSI. Neke hrvatske sestre Karmelićanke BSI djeluju i u Mađarskoj, Nizozemskoj, Italiji i na Islandu. Osim brige za djecu tu se sestre posvećuju i katehezi te sudjelovanjem u vodstvu Družbe.

Posebno je u ovoj knjizi za nas danas zanimljivo, ali i svjedočki vrijedno, poglavlje posvećeno bl. Alojziju Stepincu, njegovom spašavanju Židova u Drugom svjetskom ratu te pisma koja je naš blaženik pisao tadašnjoj provincijalnoj glavarici s. Tereziji Jadro. U tome se odražava njegova velika briga za dobro djece i duhovnost sestara kojima se preporučuje u molitve u vremenu progona Crkve i prolaska kroz vlastito mučeništvo.

Također za povijest ostaju svijetle stranice koje su sestre ispisale svojom brigom za izbjeglice i prognanike tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.), koje su zabilježene u ovoj monografiji. Bio je to predan karitativni rad.

Osim ovog vrijednog povijesnog pregleda dolaska i širenja Družbe u našem hrvatskom narodu monografija daje i iscrpan uvid u djelovanje sestara, kako prošlo tako i sadašnje. Taj rad se uglavnom usredotočio, kako je i u skladu s karizmom Utemeljiteljice, na rad s djecom – u dječjim vrtićima i dječjim domovima. Ponegdje sestre su se posvetile i zbrinjavanju starijih i nemoćnih.

Svakako zadivljujuća za ovu redovničku Družbu jest činjenica da joj ne nedostaje podmlatka. Sestre naime imaju redovito desetak što kandidatica što novakinja tako da se zajednice sestara mogu ne samo obnavljati nego i stvarati nove i širiti se.

Jedna od ohrabrujućih novina u zadnjih dvadesetak godina je i misijsko djelovanje sestara u Africi i u Rusiji. Prve su u Nigeriju otišle 2002. sestre s. Josipa Šprajc i s. Marija Lucija Vincek, a 2003. njima se pridružila i dotadašnja provincijalna glavarica s. Ana Marija Maleš, te su sada sestre u  dvije afričke države: u Nigeriji s. Ana Marija Maleš i s. Marija Lucija Vincek te u Kamerunu s. Josipa Šprajc. Kao pomoćni biskup zagrebački 2005. osobno sam ispratio sestre u Rusiju, dajući misijski križ s. Mirjam Bubnić i s. M. Augustini Mesarić.

I u misijama sestre se brinu najviše za djecu, ali pomažu i siromašnima, uče djevojke kućnim poslovima, i – što je najvažnije – svjedoče svoju vjeru i ljubav prema Isusu Kristu.

Zapravo ova je monografija upravo to: sabrano svjedočanstvo o ljubavi sestara Karmelićanki BSI hrvatske provincije prema malenima, siromašnima i potrebitim bližnjima, i kroz to prema Kristu Gospodinu.

Vrijednost ove monografije jesu i brojni slikopisi i dokumenti koji obogaćuju tekst pa svatko može i sam vidjeti što, gdje i s kim rade sestre Karmelićanke BSI.

Na kraju ovog osvrta na djelo koje imate u rukama, dragi čitatelji, preostaje mi još samo iskreno pohvaliti sve koji su sudjelovali u nastanku ove knjige, čestitati svim sestrama na njihovom jubileju – 100 godišnjici prisutnosti Družbe u hrvatskom narodu, te zahvaliti svima, a na prvom mjestu s. Kristini Pišković, provincijalnoj glavarici sestara Karmelićanki Božanskog Srca Isusova, te s. Mariji Zovkić, urednici monografije, što su našu hrvatsku crkvenu i društvenu javnost obogatile ovim vrijednim djelom. Rekao bih da je ova monografija pjesma, i to oda u čast svim preminulim i živim sestrama Karmelićankama BSI i po njima zapravo Bogu koji ih je obdario tolikim darovima kojima ga one proslavljaju.

U Sisku, o Božiću 2016.

+Vlado Košić, biskup sisački

 

Twitter