Govor na predstavljanju knjige "Papa Franjo odgovara" 16.2.2017. Ispis E-mail
Petak, 17 Veljača 2017 08:09
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na predstavljanju knjige "Papa Franjo odgovara".

Nadbiskupijski pastoralni institut u Zagrebu, 16. veljače 2017.


Poštovani sudionici ovog događaja,

Želim Vas sve pozdraviti i odmah prelazim na knjigu.

Pred nama je osobito zanimljiva i vrijedna knjiga koja sadrži ukupno 27 priloga – 15 intervjua i 12 tiskovnih konferencija pape Franje od početka njegova pontifikata (2013.) pa do kraja 2015. godine, dakle kroz tri godine.

Mogli bismo reći, kako u uvodu kaže i urednik Giovanni Maria Vian, da je komuniciranje s novinarima postala gotovo redovito sredstvo prenošenja poruka pape Franje, dok se takav odnos prema medijima kod prijašnjih papa tek otvarao, odnosno postojao je rijetko ili na doze. Kod pape Franje sve je otkrito, on dapače voli razgovarati s ljudima, pa ma tko oni bili i ma gdje god s njima mogao razgovarati – tako on naziva telefonom svoje sugovornike, a mnogo ovih intervjua dao je u zrakoplovu, leteći u zemlju kamo je putovao ili vraćajući se u Rim. Zapravo sam naslov „Papa odgovara“ već označuje kako je naš papa Franjo papa razgovora: on sluša i odgovara, dakle, razgovara. To je bitna odrednica, rekao bih, njegova uskoro četverogodišnjeg pontifikata. On je papa razgovora, papa dijaloga.

Koje teme prevladavaju, o kojima novinari pitaju Papu, odnosno na koje papa Franjo odgovara? I kakav se Papin lik iz tih odgovora nazire?

On je prije svega – čovjek, kako bi rekao prof. Golub: najprije čovjek.

Papa Franjo je zagledan sav u Krista i želi mu služiti – u siromasima. Njegov je pontifikat sav posvećen njima. Papa Franjo je socijalno silno osjetljiv, da ne velim hipersenzibilan: na nepravde koje se nanose običnim, napose siromašnim ljudima, na njihove teške uvjete života i rada. On je jednom riječju: najveći borac za prava svakog, a u prvom redu, ugroženog čovjeka ove zemlje. Kaže kako ga posebno boli kada radnik ne dobije plaću, kada ga poslodavac izrabljuje. On je veoma zabrinut zbog nezaposlenosti osobito mladih pa govori o kulturi odbacivanja kako staraca tako i mladih u današnjem društvu u kojem je na prvom mjestu samo novac i profit. Uzrok siromaštva je nepravda, nejednakost, nedostatak svijesti da u središtu života, a onda i gospodarstva i politike, ne može biti novac nego čovjek. On smatra da su najveća zla današnjeg svijeta: siromaštvo i korupcija…

On se zalaže i za njegovanje i čuvanje okoliša, zemlje, vode, prirode kao Božjeg stvorenja koje čovjek treba koristiti ali ne uništavati.

Nadalje papa Franjo je obnovitelj Crkve, on neprestano poučava – osobito ljude Crkve, kardinale (na prvom mjestu kardinale Rimske kurije), biskupe i svećenike – možemo reći da kritizira život crkvenih službenika i čitave Crkve. To je novost, odnosno tako nije ni jedan papa prije njega govorio svojim suradnicima, biskupima i članovima Crkve. Ta – mogli bismo je nazvati - autokritika veoma je prisutna u njegovim nastupima. Očito on ozbiljno shvaća staro crkveno načelo Ecclesia semper reformanda – Crkva se mora uvijek obnavljati, in capite et in membris, dakle, u glavi i u udovima, što bi se moglo prereći: počevši od glave pa sve do zadnjeg člana.

Potražio sam među njegovim odgovorima – mjesta gdje on govori o nama, Hrvatima. Našao sam ova mjesta:

Prvo mjesto gdje nas spominje, odnosno aludira na Hrvate, je kad je izjavio da se bivša Jugoslavija morala raspasti. On kaže: „Sjetimo se bivše Jugoslavije. Očito je riječ o narodima s tako različitim kulturama da ih se ni ljepilom ne bi moglo spojiti. Jugoslavenski je slučaj vrlo jasan.“ (171). Ovo je dobra konstatacija i istinita procjena uzroka raspada Jugoslavije. Ja bih s ovom izjavom povukao paralelu s onom izjavom bl. A. Stepinca da su Hrvati i Srbi dva naroda koji ne mogu zajedno, a koju problematizira SPC kao neki izraz mržnje. A ne radi se ni o čemu drugom, nego kao i kod pape Franje: naime, to obojica jednostavno vide kao realnost, tu toliku različitost koja je nespojiva i koja je morala dovesti do raspada zajedničke državne zajednice u kojoj su prisilno bili ujedinjeni ti narodi. Evo i na tom primjeru se pokazuju neutemeljene optužbe koje podiže vrh SPC-a na bl. Alojzija Stepinca., koji usput rečeno hvale papu Franju a optužuju za zločine bl. Alojzija Stepinca.

Drugo,  kad je bio upitan o „meksikanizaciji Argentine“. Taj je izraz pokušao protumačiti i izrazom „balkanizacije“ kada kaže: „Očito se radilo o, ako mi dopustite da upotrijebim tu riječ, 'tehničkom' izrazu. To nema nikakve veze s dostojanstvom Meksika. Kao kad govorimo o 'balkanizaciji', ni Srbi, ni Makedonci, ni Hrvati ne srde se na nas…“ (296). Dakle, tu su Hrvati samo usput spomenuti, unutar pojma „balkanizacije“, premda Hrvati ne žive doslovno na Balkanu (jer to je bugarska planina, a Balkanski poluotok tek manjim dijelom zahvaća Hrvatsku – do Kupe), ovo je dakako pejorativni pojam za, jednom riječju, divljaštvo, međusobno ubijanje, odsutnost zakona, itd. Baš nije dakle neko lijepo društvo u koje nas Papa stavlja, i reklo bi se – baš nema lijepo mišljenje o našem narodu. No, to su stereotipi; on s pravom kaže „tehnički termini“ koji po sebi ništa ne kažu o dotičnom narodu, već je taj pojam upotrijebljen kao sinonim za nešto negativno…

Treći puta papa spominje Hrvate koji su poslije Drugog svjetskog rata imigrirali u Argentinu, također s drugim narodima koje nabraja, a to govori u kontekstu velikih migracija i sadašnjeg migrantskog vala koji je zapljusnu Europu: „Poslije su došle migracije Drugog svjetskog rata, prije svega iz Srednje Europe, mnogi Poljaci, Slovaci, Hrvati, Slovenci…“ (str. 375). Ovdje nas papa jasno ubraja u narode srednje Europe, ne spominjući dakle Balkan…

Jednom spominje po imenu i mons. Eterovića kao bivšeg tajnika Biskupske sinode s kojim je razgovarao o temi buduće sinode (316).


Ekumenizam kojeg svim srcem promiče papa Franjo doista je ekumenizam ljubavi, ekumenizam poštovanja, iskrenog dijaloga i poniznog služenja Isusu Kristu. On tu podjelu jako duboko osjeća i svim je silama nastoji ublažiti i prevladati. Papa voli ekumenske napore nazivati „promicanjem kulture susreta“ (59), što ulazi u širi kontekst suprotstavljanja „globalizaciji ravnodušnosti“ (ib.) Papa Franjo poziva sve vjeroispovijesti „da svi radimo za druge…“ jer „kada je posrijedi prijeka potreba, ne možemo se međusobno svađati, na štetu drugih. Moramo najprije raditi za bližnjega, a zatim govoriti o nama…“ (60).

Također i međuvjerski dijalog papa Franjo stavio je visoko među svoje prioritete, i to kako dijalog sa Židovima tako i s muslimanima.

Tako rado spominje svoje prijatelje židovskog rabina i islamskog imama iz Argentine, a imamo i čitav jedan radijski intervju koji je dao evangeličkom pastoru Marcelu Figuerou koga izričito naziva svojim prijateljem i tumači što on podrazumijeva pod pravim prijateljstvom (356-367). Ovo je veoma lijep, ljudski i duboko kršćanski tekst o prijateljstvu.


Zašto se meni papa Franjo sviđa? Rekao bih sljedeće:

Prvo, jer je najprije čovjek koji poznaje svoje granice i slabosti, ali se svom jednostavnošću duše i srca neprestano, uvijek iznova, predaje Bogu. On često govori da je samo grješnik, on uvijek redovito svoje sugovornike – i ljude na audijencijama, na hodočašćima po svijetu – moli da se mole za njega jer mu je to potrebno…

Nadalje, jer voli ljude, voli susrete s ljudima, on ih sluša, razumije, razgovara s njima, plače s njima… Na više mjesta Papa odgovara zašto je ostao u vatikanskom domu Svete Marte, a nije uselio u Apostolsku palaču. On jednostavno kaže da ne voli biti sam, da voli biti s ljudima. To je pravi razlog – niti skromnost niti bijeg od službe. Kao ilustraciju za to ima više primjera i tekstova u ovoj knjizi: kako želi prošetati gradom, kako mu nedostaje da ode jednostavno na pizzu… On o svojim susretima s ljudima npr. kaže: „Susret sa svakom osobom uvijek obogaćuje.“ (391). Također kada kaže: „Što smo više pred mnoštvom, to trebamo više biti svjesni da smo 'sluge beskorisne', kao što to od nas traži Isus… Zato poneki put kad čujem ljude kako viču: 'Živio Papa!', pozivam ih da kažu: 'Živio Isus!' Albino Luciani, dok je još bio kardinal, kad bi mu se pljeskalo, podsjećao je: ' Mislite li da je onaj magarac kojeg je Isus jahao ulazeći u Jeruzalem, praćen oduševljenim poklicima 'Hosana!', mislio da je taj svečani doček ukazan njemu?“ (418) On još o tome kaže: „Kad zagrlim osobe koje susrećem, znam da me Isus drži među svojim rukama.“ (420).

Papa Franjo je blag i milosrdan osobito prema siromasima i prema grješnicima, u čemu upravo slijedi Učitelja, našega Gospodina Isusa. On kaže: „Molim se svakoga dana da mogu biti znak koji upućuje na Isusovu prisutnost, svjedočanstvo njegova zagrljaja milosrđa.“ (ib.)  On traži načine kako da pomogne vjernicima koji su u problemima, npr. kad je odredio da se pojednostavi postupak za dobivanje odluke o poništenju nevaljano sklopljene ženidbe. Ili kad je dopustio da se na biskupskim sinodama (2014. i 2015.) otvoreno govori o obitelji i današnjoj krizi obiteljskog života, te slušao sve prijedloge i prigovore. On kaže – da je 16. bolest kurijalnih ali i svih crkvenih službenika, što se boje otvoreno kritizirati te da voli kad se i njemu argumentirano tko suprotstavi.

On je jasan, a mogli bismo reći i oštar, u zastupanju pravde i u protivljenju nepravdi, u obrani dostojanstva svakog čovjeka bez obzira na vjeru, rasu, spol i naciju – tu on „samo slijedi Crkvu“, kako kaže, odnosno socijalni nauk Crkve koji izlaže odgovornima i čitavom svijetu.

Papa Franjo traži reformu Crkve, ponajprije crkvenih službenika od kojih traži vjerodostojnost. U tome je njegov pontifikat ispit savjesti ne samo za vodeće službe u Crkvi nego i za sve njezine ustanove i članove. Poznatih petnaest bolesti koje on vidi u rimskoj kuriji jesu njegova bolna ali iskrena kritika koja želi izlječenje, jer svaka bolest ima i lijek.

On poziva Crkvu da iziđe na periferije. Kaže: „Najvažniji Isusovi susreti i njegovo propovijedanje dogodili su se na putu.“ (420). On od Crkve koja je zatvorena u samu sebe (naziva ju bolesnom, „rahitičnom Crkvom“, 384) više voli „Crkvu koja je doživjela nezgode, ali je barem izišla.“ (384). Papa Franjo voli Crkvu poimati kao majku – pri čemu želi da bude milosrdna i nježna prema svima. Također on  Europu koja je postala starica, baka želi vidjeti kao majku - pri čemu je „majka“ pojam plodnosti i vitalnosti.

Papa Franjo govori o tome da pastiri moraju biti blizu narodu, da moraju biti uz svoj narod. On o tome kaže: „Bog je u povijesti spasenja spasio narod. Nema punoga identiteta bez pripadnosti nekom narodu. Nitko se ne spašava sam, kao izolirani pojedinac, već nas Bog privlači vodeći računa o složenom spletu međuosobnih odnosa u ljudskoj zajednici. Bog ulazi u tu narodnu dinamiku.“ (74) Papa Franjo neprestano upućuje na tu blizinu koju pastiri trebaju imati sa svojim narodom, oni trebaju osjećati bilo svoga naroda. Zar nije upravo tako govorio i bl. Alojzije Stepinac? „Ne smije Crkva biti odijeljena od naroda, to ne. Mora biti blizu, blizu.“, ponavlja Papa (399). Prelijepe riječi kazao je o Mariji. Papa veli: „kad se želi znati tko je ona, pita se teologe; ako se želi znati koju ju se ljubi, treba pitati narod.“ (75).

O svetim papama Ivanu XXIII. i Ivanu Pavlu II. - papa Franjo kaže: papa Ivan XXIII. bio je „pomalo lik seoskog župnika“, za njega je on velik zato jer je poslušao poticaj Duha Svetoga i sazvao koncil; a Ivan Pavao II. bio je „veliki misionar Crkve, čovjek koji svuda pronosi evanđelje“ (47) Po mojem mišljenju papa Franjo upravo spaja velike pape Ivana XXIII. i Ivana Pavla II. – i njihove je kanonizacije ujedinio, to je također znak. On želi biti kao oni, on to i jest! Na jednom mjestu kaže da je on kao papa zapravo „župnik svijeta“, a svakako jedno od njegovih načela jest misijski poziv Crkve – on neprestano poziva Crkvu da iziđe, da evanđelje propovijeda i svjedoči u svijetu, na njegovim granicama, onim ljudima koji su daleko…

Njegov je princip više sinodalni nego hijerarhijski: on sluša ljude, razgovara sa svima, on se savjetuje – to je i značajka isusovaca da bez kraja raspravljaju o svemu (mala disgresija), no on je kao poglavar – to sam priznaje – pogriješio jer je bio previše autoritaran pa je shvatio da to ne prolazi i otada je okrenut drugima, želi sve čuti, sa svima se savjetovati. Kaže: „U svojem iskustvu poglavara u Družbi ja se zapravo nisam uvijek ponašao tako, tj. provodeći nužna savjetovanja. To nije bilo dobro. Moje upravljanje kao isusovca na početku je imalo mnogo nedostataka…moj autoritaran način donošenja odluka stvarao je probleme… s vremenom sam naučio mnogo toga…I sada čujem neke koji mi govore: 'Nemojte se previše savjetovati, odlučite.' Držim, naprotiv, da je savjetovanje vrlo važno.“ (73-74)

Zanimljiv mi je zaključak jednog intervjua s Papom, koji je vodio Antonio Spadaro, glavni urednik časopisa „La Civilta' Cattolica“, gdje novinar kaže: „Zapravo naš je susret bio više razgovor nego intervju.“


Stoga dobro stoji naslov ove knjige: Papa Franjo odgovara. Moglo bi se čak reći: Papa Franjo razgovara. Jer on je papa koji voli razgovarati, jer voli susrete s ljudima, jer voli ljude.

To je prelijepa poruka ove knjige jer je to poruka pontifikata pape Franje.

Hvala.

 

Twitter