Govor na predstavljanju knjige "Titov robijaš br 8986" Ispis E-mail
Petak, 04 Ožujak 2016 10:20
Share

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Govor na predstavljanju knjige Ante Bakovića "Titov robijaš br. 8986 - sjećanja na moju svećeničku službu":

Zagreb, NPI, 3. ožujka 2016.

Dragi autore don Anto, hvala Vam na pozivu da budem večeras s Vama! Želim Vam na početku ovog obraćanja iskreno čestitati! Ovo se Vaše najnovije djelo uklapa u Vaša biografska djela, posebno čini jedinstveni diptih s knjigom „Batinama do oltara“, u kojoj ste opisali svoj bogoslovski život i izdržavanje vojnog roka kada ste završili u zatvoru u Nišu. Bila je to prva veće kazna, u trajanju od 4 godine. Prisjetimo se zašto se to dogodilo: zato jer ste imali hrabrosti reći da je nadbiskup zagrebački kardinal Alojzije Stepinac bio nevino osuđen. Tada ste jedva ostali živi jer ste primili toliko batina u podrumu niškog zatvora da su vas odnijeli u mrtvačnicu, odakle Vas je ipak sutradan izvukao dr. Lazarević.

U ovoj pak knjizi opisan je svećenički put, prva župa Koraće nakon kratkog boravka u Kaknju, težak svećenički život na krovu Bosne – tj. na 1300 m nadmorske visine, s gorštacima, Hrvatima katolicima, potomcima hrvatskog plemstva koje je u Titovoj Jugoslaviji bilo posve zanemareno, u potpunoj izolaciji i zabiti do koje nisu vodili putovi, tako da su i škola i ambulanta, a dakako i pošta i druge ustanove bile u susjednim, srpskim selima do kojih je trebalo pješačiti više sati.

Tu na krovu Bosne mladi svećenik od 30 godina don Anto Baković, živio je zajedno sa svojim ocem Stojanom, udovcem nakon smrti majke koji je sve činio da pomogne sinu u tim teškim prilikama. Don Anto se velikim mladenačkim elanom i idealizmom Kristova apostola borio za svoj hrvatski katolički narod, osobito za mlade i djecu, okupljao ih, doveo časne sestre koje su vježbale dva crkvena zbora, veliki i mali, oblačio je i obuvao djecu koja i po zimi nisu imala što obući niti obuti da bi došli u crkvu, liječio ih, školovao ih… I to je bio ovaj puta krimen koji mu je pripisan da bude optužen i osuđen na novih 6 godina robije, koju je odslužio najprije u Zenici, a potom u Foči, gdje je izučio zidarski zanat građevinske struke.

Ovo je knjiga autobiografski spis koji govori o zlim godinama Titove Jugoslavije koja je progonila svećenike samo zato što su okupljali Hrvate i što su aktivno radili u Crkvi. Najviše je komuniste smetalo što su svećenici odgajali mladež. Tako su don Anti imputirali povezanost s neprijateljskom emigracijom budući da je pisao hrvatskim katoličkim misijama da mu pomognu skupiti robu i novac za školovanje djece u siromašnim Korićanima. Tako je te 1961./62. godine 23 dječaka moglo poći u Travnik ili u Zagreb da nastave školovanje, što im nije bilo omogućeno u samoj župi, od vlastitih roditelja…

Zanimljiva je bila optužba koja je napravljena od župnikove rečenice, koju je on napisao u jednom pismu, a kojom je izrazio radost što je lijekom koji je nabavio bilo izliječeno jedno dijete, odnosno „jer je ostao na životu jedan čovjek, jedan katolik, jedan Hrvat!“ (str. 155). Evo, to je bilo smatrano krivičnim djelom, reći da je sretan što je spašen jedan čovjek, katolik i Hrvat. Kao da se Hrvate katolike ne bi trebalo spašavati, kao da bi se trebalo radovati kad umre jedan Hrvat katolik! Evo takav je to bio jugoslavenski režim koji i danas neki predstavljaju kao ostvarenje želja hrvatskog naroda, a bio je upravo suprotno.

Ima jedna zanimljivost – anegdote kojih nema puno, ali koje vjerno ocrtavaju ambijent, osobito surovost bosanske Vlašić planine. Jednom se, priča autor, već u sumrak vraćao kući preko jedne snježne livade. Tu je zastao i sjeo na jedan panj. Međutim, panj se ritnuo, odbacio putnika i pobjegao. Tad je don Anto shvatio da je taj panj zapravo bio medvjed. Ili kad je naišao s jednim vjernikom na čopor vukova, no koji su se čini se jednako uplašili župnika kao i on njih, pa su pobjegli (str. 98/99).

Što se tiče same strukture knjige, imam neke primjedbe. Na početku knjige možda je previše prostora posvećeno boravku i smrti don Milivoja Čekade, koji je posjetio Korićane i tom prigodom, kad je don Anto bio u Ljubljani na postdiplomskom studiju, iznenada preminuo. Svakako ovaj veliki prostor dan don Milivoju pokazuje veliko poštovanje koje je autor gajio prema njemu, a sigurno i izraz iznenađenja zbog prerane smrti koja ga je baš kod njega snašla. Ovaj opis je prikaz vjernog bosanskog svećenika koji voli svoj narod i posve mu se posvetio. Pokazuje također i to da don Anto nije ostao posve zaboravljen na krovu Bosne.

Druga je primjedba, što je na kraju knjige velik prostor poklonjen autorovim pismima koje je pisao bilo iz Zenice bilo iz Foče, nalazeći se u zatvoru. Ova su pisma izvorno svjedočanstvo ne samo o fizičkom stanju zatvorenika, nego još više o njegovom mentalnom stanju, koje je bilo strogo nadzirano pa se u pismu nije smjelo spominjati nikakve probleme. Stoga ne čudi što su pisma puna pohvala stanju u zatvoru. Jedina je nevolja u njima izrečena što rodbina ne može češće dolaziti u posjet, a nekada i ne smije kad je zatočenik bio u samici. Autor ne opisuje zašto je završio u samici, ali očito je to bila kazna zbog nekih stavova koje nije smio izražavati, a pokazao ih je u zatvoru.

Kada bismo pokušali donijeti neki zaključak ovog zanimljivog i svjedočkog djela don Ante Bakovića, tada treba reći da je to spomenik jednom olovnom vremenu, vremenu progona Crkve i svećenika, koje komunistički režim nije podnosio ako su se samo malo više isticali u pastoralnom radu, osobito u brizi za djecu i mladež. Tada partija nije prezala ni pred kakvim nepravednim sredstvima, samo da spriječi takva svećenika da razvije svoju djelatnost jer takav je pojedinac bio opasnost za napredak samoupravnog socijalizma. K tome zatvor je trebao biti i mjesto preodgoja, koji se međutim nije uvijek mogao provoditi nad onima koji su bili tvrdoglavo nepopravljivi, kao što je to bio don Anto Baković.

Svi ti teški doživljaji prekalili su don Antu za buduća vremena kada će se stvarati samostalna i slobodna država Hrvatska, a nama koji to danas čitamo ova je knjiga veliki izvor povijesne istine o jednom totalitarističkom zločinačkom režimu koji je zatirao ljudske, vjerske i nacionalne slobode. Zato je doista neobično kada čujemo još i danas od nekih da je 1945. hrvatski narod pobijedio. To doista nije istina! Pobijedila je Jugoslavija, koja je progonila hrvatski narod koji nije ostvario svoju slobodu u njoj. Ova knjiga novim naraštajima može biti ne samo izvor za povijest nego i nadahnuće da se i danas hrabro suprotstavi lažima i bori, poput odvažnog i srčanog don Ante, za slobodu vjere i hrvatskoga naroda jer ni u suvremenoj Republici Hrvatskoj te slobode nisu potpuno ostvarene. Tko bi ikada rekao da će oni koji su progonili vjernike i Hrvate i danas – 25 godina nakon uspostave moderne hrvatske države - imati svoje medije, svoje političare, svoje tzv. civilne udruge i zagovornike titoizma i komunizma.

Meni se čini da se danas ove snage ipak sve više opet povlače u ilegalu, ali one neće odustati od svojih pamfleta i neistina. Pogledajmo samo primjer blaćenja bl. Alojzija Stepinca. No, to sve samo znači da se ne smije spavati, da treba neprestano i uporno ponavljati istinu i svjedočiti o stvarnim događajima i pojavama. To izvrsno čini ova knjiga, zato još jednom čestitam autoru i svima vama srdačno preporučujem da ju nabavite i čitate. Hvala na pozornosti!

 

Twitter