Rokovo u Pokupskoj Slatini Ispis E-mail
Četvrtak, 17 Kolovoz 2017 07:11
Share

Mjesto Pokupska Slatina (župa Bučica) proslavilo je u srijedu 16. kolovoza blagdan sv. Roka, suzaštitnika mjesne kapele Presvetog Trojstva koja je kao i ovo mjesto kroz povijest mnogo propatila, osobito stradavši u Domovinskom ratu kada je minirana od četnika i gotovo uništena.

U koncelebraciji bili su domaći župnik vlč. Ivan Petrović i župnik iz Pokupskom vlč. Antun Pećar, a služio je đakon Vjekoslav Uvalić.

Na početku homilije biskup je svim okupljenima čestitao blagdan sv. Roka podsjetivši na njegov život.  „On je bio čovjek koji je doista puno trpio. Najprije treba reći da je on odlučio sav svoj imetak prodati, dati siromasima i otići iz rodne Francuske u Rim, nakon što su mu rano umrli roditelji. Htio se tamo posvetiti Bogu, živjeti isposničkim i svetačkim životom, ali je na putu po sjevernoj Italiji sreo ljude koji su patili od raznih zaraznih bolesti koje su tada harale Europom, prije svega kuge i kolere. On nije odmahnuo rukom kada ih je vidio, iako je bilo opasno za život pristupati takvim ljudima, nego je posvetio svoj život zbrinjavanju upravo tih bolesnika, dvoreći i previjajući ih. Bio im je, kao što imamo suvremen primjer, Majka Terezija, koja se također brinula za umiruće, za gubavce, za oboljele od AIDS-a. Sveti Rok je svjesno i dobrovoljno išao u taj rizik da se može i sam zaraziti. Tako je na kraju i obolio te je živio sam u jednoj šumi, a kako legenda priča, dolazio mu je samo jedan pas koji mu je lizao rane i donosio kruh kao u Evanđelju kada Lazaru pas liže rane, a bogataš ga neće ni vidjeti, niti mu želi dati mrvice sa svoga raskošnog stola. Ta usporedba nam govori da čovjek ponekad nema srca za čovjeka, a pas ima i sućuti i prijateljstva. Nakon toga sv. Rok je ozdravio te je otišao u Rim, ali se vratio bolesnima te se opet razbolio i na današnji je dan 1327. godine umro na glasu svetosti kao isposnik i čudotvorac“, istaknuo je biskup te dodao kako je bilo osobito veliko to njegovo djelo ljubavi prema bližnjima koje je činio njegujući teško zaražene bolesnike.

Biskup je rekao kako i ova u Domovinskom ratu srušena kapela nosi istu poruku kao i ovaj svetac, njen suzaštitnik. „Kada gledamo ovu kapelu vidimo ranjenu crkvu, koja je kao grad na gori koja koji se vidi iz daleka, ali koji nosi rane rata. Još se vidi po zidovima kako su granate probijale ovu crkvu kao da je bojna utvrda. Crkva je smetala i smeta mnogima koji ne vole istinu, koji žele nasilje, koji žele svoju volju nametnuti drugima, njima je Crkva meta. Ona nam poručuje što i sveti Rok, da čovjek mora proći kroz život noseći križ i prihvaćajući mnoge rane“.

Govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi biskup se osvrnuo na prvo čitanje iz Knjige o Tobiji gdje anđeo Rafael blagoslivlja Tobiju jer je činio velika djela. „On je učinio nešto veliko što se tada nije smjelo činiti, a to je pokapanje mrtvih. Kada su ljudi stradavali u ratu ili od velikih bolesti, takve se ljude nije smjelo pokopati, a on je po noći otišao i uzeo leš, držao ga u svojoj kući i rano ujutro pokopao. Našao je on tako milosrđe u očima Gospodnjim jer je djelo ukopa, koje bi trebalo biti darovano svakom čovjeku kao temeljno ljudsko pravo, pružao i iskazivao. Mi se pitamo kako to da nakon ovog Domovinskog rata još tražimo preko 1500 branitelja i civila te ih se smatra nestalim, nisu pokopani. Djelo je Božjeg milosrđa mrtvoga pokopati. Tobija je činio to djelo ljubavi, a kakav čovjek moraš to biti kada mrtvog ne želiš kao čovjeka ni pokopati. To nije bilo vidljivo samo u Domovinskom ratu već i prije, jer je velik broj naših ljudi stradao i u Drugom svjetskom ratu i poraću, i ne zna im se za grob. Danas se zna za mnoge jame i masovne grobnice, nešto se istražilo, ali većina nažalost još nije. To je strašno da ljudi prema ljudima tako postupaju, da nemaju ni toliko samilosti da bi čovjeka dostojno pokopali da ima pravo na grob. To je sve bila posljedica jedne velike mržnje koja se još uvijek na neki način nije posve razriješila, a koja je ubila i vašeg župnika Janka Vedrinu. On je žrtva jednog terora nad našim ljudima u ovom kraju koje je osobito došlo do izražaja u  Drugom svjetskom ratu i poraću te u Domovinskom ratu“, upozorio je biskup te zaključio prispodobom iz Matejevog evanđelja koja govori kako će na kraju povijesti biti posljednji sud kada će se odijeliti dobri i zli, a kriterij po kome će netko ući u Kraljevstvo nebesko ili biti izbačen, će biti ljubav prema bližnjemu.

Na kraju slavlja okupljenima se obratio domaći župnik zahvalivši biskupu na predvođenju slavlja i podršci u obnovi ove u Domovinskom ratu srušene crkve. Župnik je posebno pohvalio složne župljane koji su na vlastitu inicijativu u samo nekoliko mjeseci u potpunosti promijenili i crkvu i okoliš.

 

Twitter